Godina je 1914. Sarajevske ulice odzvanjaju koracima ljudi okupljenih da pozdrave visokog gosta. Među njima, skriveni u masi, čekaju atentatori. Povijest će upamtiti zvuk pucnja koji će u sekundi preoblikovati sudbinu milijuna – ubijen je nadvojvoda Franjo Ferdinand. Učinak tog trenutka bio je gotovo biblijski: počeo je Prvi svjetski rat, urušile su se monarhije, rodile se nove države, a karte Europe presložene su iz temelja.
Ali tko je zapravo bio Franjo Ferdinand, čovjek čija je smrt pokrenula lavinu događaja koja se više nije mogla zaustaviti? I kakva je bila njegova vizija svijeta koju nije uspio ostvariti?
O tim i mnogim drugim pitanjima razgovarali smo s profesorom dr. sc. Andrejom Rahtenom, slovenskim povjesničarom, znanstvenim savjetnikom i autorom knjige "Prijestolonasljednikova smrt: Tragovima slovenskih i hrvatskih interpretacija Sarajevskog atentata" (izdavač Tragovi prošlosti, 2024.). Njegovo istraživanje, temeljeno na arhivskim dokumentima i zaboravljenim izvorima, rekonstruira lik Franje Ferdinanda ne kao simbol propale aristokracije, nego kao mogućeg reformatora s planovima koji su mogli bitno utjecati na budućnost Habsburške Monarhije, pa i samih južnih Slavena.
Knjiga je nastala iz osobnog znanstvenog izazova, ali i gotovo filmskog trenutka kada mu je kolega, pred odlazak u mirovinu, predao mapu s dosad neobrađenom građom: "Evo, to ti dajem. Tu ima jedna građa na njemačkom za koju mislim da će ti u tvojim istraživanjima doći kao naručena."
Među tim dokumentima profesor je prepoznao tragove studije slovenskog svećenika Ivana Avguština Žiberta, što je postao temelj za Rahtenovu knjigu. Rezultat nije još jedna klasična kronologija atentata, već mozaik različitih slovenskih i hrvatskih interpretacija – refleksija, emocija i političkih reakcija koje su taj događaj oblikovale kroz desetljeća.
Put do prijestolja popločan tragedijama
Franjo Ferdinand nije bio prvi, ni drugi, nego tek treći u redu za tron.
- On nije bio baš na vrhu liste onih koji bi trebali vladati u Habsburškoj Monarhiji", objašnjava nam profesor.
I doista, Ferdinandov uspon do prijestolja bio je gotovo filmski – splet smrti, skandala i bolesti. Njegov stric Rudolf počinio je samoubojstvo, otac Karlo Ludovik umro je od infekcije nakon što je pio iz rijeke Jordan, a i sam Ferdinand jedno je vrijeme bio otpisan zbog tuberkuloze.
Ipak, putujući Sredozemljem i disciplinirano se liječeći, uspio je bolest staviti pod kontrolu. Njegovo je mjesto bilo sve sigurnije, a s njim su sazrijevale i njegove političke ideje.
Sukob dvaju svjetova: Hofburg i Belvedere
U Habsburškoj Monarhiji dva su dvorca predstavljala dva koncepta moći. Hofburg je bio simbol konzervativnog, starog poretka cara Franje Josipa, dok je Belvedere, gdje je boravio Franjo Ferdinand, postao centar jedne drugačije političke vizije. Oko sebe je okupio tzv. "Belvedere krug" – savjetnike i mislioce, među kojima je bilo i slovenskih i hrvatskih političara, koji su s njim radili na planovima za preuređenje Monarhije.
Njegova vizija bila je "Velika Austrija" – zamišljena kao moderna, federalna tvorevina koja bi, uz austrijsku i ugarsku jedinicu, dobila i treću – slavensku.
Profesor nam s posebnim žarom govori o političkim idejama Franje Ferdinanda. Bio je, kaže, ozbiljan reformator.
- On je bio zagovornik "Velike Austrije" – kaže dr. sc. Rahten, ali i državnog preuređenja koje bi dalo više autonomije narodima unutar Monarhije.
Ta ideja, poznata kao trijalizam, predviđala je stvaranje južnoslavenske upravne jedinice koju bi sačinjavali Hrvati i Slovenci.
- Njegov je osnovni cilj bio da Habsburška Monarhija bude jedna jaka država. I ako je on procijenio da mu jedna jaka južnoslavenska državno-upravna jedinica unutar reforme Monarhije može koristiti u tom konačnom cilju Velike Austrije - on je to podupirao - dodaje dr. sc. Rahten.
Za slavenske narode u Monarhiji to je bila prilika bez presedana – prvi put mogućnost političke afirmacije unutar velike sile.
Ljubav prema moru: "Habsburški admiral"
Jedna od manje poznatih, ali fascinantnih strana Franje Ferdinanda bila je njegova opsesija mornaricom. Dok je njegov stric Franjo Josip odbijao čak i uniformu admirala, Franjo Ferdinand je bio neumorni zagovornik pomorske sile.
- Franjo Josip bio je prilično konzervativan u tom pogledu i nije čak ni dao sašiti uniformu admirala za sebe, iako je bio poznat po tome što je volio različite uniforme. Uvijek kad bi došao jedan vladar iz druge zemlje, on bi obukao njegovu uniformu, ali što se tiče vojne mornarice, on nije bio veliki ljubitelj, a upravo obrnuto je kod Franje Ferdinanda – objašnjava dr. sc. Rahten.
Tih je godina Austro-Ugarska intenzivno gradila ratne brodove, pokušavajući se pozicionirati kao pomorska sila. Ferdinand je osobno posjećivao Brijune i hrvatsku obalu, čime se dodatno povezao s južnoslavenskim prostorom te ujedno stvorio sliku državnika i ljubitelja mora koji planira buduću pomorsku silu.
Sukob ideja: "Velika Austrija" vs. "Velika Srbija"
U pozadini priče nalazimo dva suprotna politička projekta: "Veliku Austriju" i "Veliku Srbiju". Nakon pobjeda u balkanskim ratovima, Srbija je sve otvorenije gledala prema Bosni i Hercegovini kao "srcu srpskog naroda", želeći je uvući u svoju sferu utjecaja.
- Na jednoj strani imate velikosrpsku ambiciju, a na drugoj strani imate velikoaustrijsku ambiciju. To su dva koncepta koja su ovdje u konfliktu i Franjo Ferdinand je možda zbog toga i postao brzo, vrlo brzo, interesantan i za srpske političke krugove. Neću reći da da je postao interesantan samo zbog toga, ali njegove ambicije oko reforme Habsburške Monarhije u smjeru trijalizma, naravno, nisu bile kompatibilne s idejama koje su tada neki krugovi u Beogradu imali – objašnjava dr. sc. Rahten.
Politika federalizacije Franje Ferdinanda bila je prepreka tim ambicijama. Ako bi Južni Slaveni dobili svoju autonomiju unutar Monarhije, ideja o njihovom pripajanju Srbiji izgubila bi smisao. Atentat je, u tom svjetlu, bio strateški čin.
Šok javnosti: Kako su Hrvati i Slovenci reagirali?
Suprotno mišljenju koje se dugo održavalo u povijesnim narativima, vijest o atentatu izazvala je šok i žalost političkih elita i javnosti.
- Možete čitati različite novine koje pripadaju različitim strankama i manje više ćete naći isti koncept - jedan osjećaj žalosti što je umro jedan budući vladar koji je imao ozbiljne planove kako konsolidirati Habsburšku Monarhiju i kako je reformirati – kaže dr. sc. Rahten.
Mnogi su bili svjesni da je smrću Franje Ferdinanda izgubljena nada za reformom. Ostao je stari Franjo Josip, koji nije namjeravao mijenjati dualistički poredak.
Atentatori – heroji ili žrtve propagande?
Jedna od najintrigantnijih tema koje otvara knjiga jest tko su zapravo bili atentatori i što su znali. Neki su ga vidjeli kao prijetnju Velikoj Srbiji upravo zato što je bio sklon reformama.
- On je morao umrijeti pošto je bio zagovornik reforme Habsburške Monarhije koja bi išla u prilog južnim Slavenima, barem Hrvatima – ističe dr. sc. Rahten.
Paradoksalno, ubijen je jer je nudio ono čime su mnogi Slaveni težili – političku autonomiju unutar velike, multietničke Monarhije. Iako je bio protiv rata sa Srbijom, ubijen je jer su ga atentatori smatrali prijetnjom.
Tragika iza naslovnice: Djeca koja su platila očevu viziju
Naslovnica knjige dr. sc. Richtera prikazuje spomenik Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji, koji su ostavili troje djece. No tu priča ne staje. Njihovi sinovi, Ernst i Maksimilijan, godinama kasnije završili su u nacističkom logoru Dachau.
- Kad idete čitati Hitlera, onda ćete vidjeti da se on htio osvetiti sinovima Franje Ferdinanda kojeg je on mrzio. Zašto ga je mrzio? Zato što je Franjo Ferdinand bio zagovornik ipak jedne kozmopolitske mnogonarodne države kao što je bila Habsburška Monarhija – objašnjava dr. sc. Rahten.
Povijest se okrutno poigrala s obitelji koja je sanjala drugačiju budućnost Europe.
Povijest nije crno-bijela
Knjiga profesora Rahtena razotkriva koliko su povijesne interpretacije podložne režimima. Tijekom Kraljevine i kasnije komunističke Jugoslavije, Ferdinand je prikazivan kao tiranin i vođa ratne stranke. Danas, zahvaljujući istraživanjima poput ovog, sve više uviđamo složenost tih odnosa.
Profesor posebno naglašava problem prenošenja svjedočenja.
- Nama je tijekom svih tih godina, dok smo čitali različite studije, to bilo preneseno ovako: da su njega ubili zato što je bio vođa tzv. ratne stranke u Beču. A što je tada značila ratna stranka? To je bila stranka koja je zagovarala da treba Srbiju što prije napasti i priključiti. No, ono što se ispostavilo – osobito ako čitate novija istraživanja – jest da je na kraju ipak presudno bilo to što su Franju Ferdinanda definirali kao onoga koga treba ukloniti zbog njegovih reformi i političkih planova, a ne zato što je bio navodno vođa tzv. ratne stranke u Beču – naglašava dr. sc. Rahten.
Stogodišnjica atentata bila je prilika da se ti mitovi preispitaju, a novija saznanja uključe u znanstveni diskurs. Iako Franjo Ferdinand možda nije doživio svoju "Veliku Austriju", njegovi planovi još uvijek odzvanjaju kao pitanje: što bi bilo da je preživio?
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
