Rušenje zlatne kupole Al-Askarijeve džamije u Samarri još jednom je, ovaj put puno dramatičnije, otvorilo pitanje kako nazvati ono što se trenutačno događa u Iraku. Je li riječ o sektaškom ili etničkom nasilju, terorizmu ili pak o građanskom ratu, pojmu koji baš svatko izravno uključen u irački pakao nastoji zaobići u širokom luku? Mnogi će komentatori ovih dana potvrditi da građanski rat u Iraku traje već neko vrijeme, samo se nitko ne usudi to nazvati pravim imenom.
Nekad privilegirani suniti, koji se sada osjećaju ugroženo, sigurnost su pronašli u okrilju Al-Qaide koja im je ponudila idealan okvir za njihovu borbu. Nekad potlačeni i proganjani većinski šijiti čvrsto su uzeli u ruke političku moć u zemlji, moglo bi se reći čak toliko čvrsto da se Washington uplašio njihove moći, osobito u svjetlu činjenice da su oni vrlo čvrsto povezani s vjerskim i političkim strukturama u Iranu. Kurdi su u cijeloj toj priči neutralna strana koja sadašnju političku situaciju dobro koristi da bi ostvarila svoj vjekovni cilj nezavisni Kurdistan. Dobro su naoružani i imaju pravu vojsku. Šijitski imami i različiti politički vođe okupljaju paravojske koje bi šijite trebale štititi od sunita i Kurda, a počesto se i one same među sobom bore. Suniti se tuku protiv svih već spomenutih te je došlo do eksplozivne sprege između bivših članova Sadamove stranke Baath, uvezenih "džihadista" Al-Qaide i naoružanih kriminalaca.
Moglo bi se reći da se u ovoj konstelaciji svi tuku protiv svih, a to je zapravo nešto što nema pravoga imena i puno je gore od građanskog rata. U kaotičnom stanju, rušenje kupole Al-Askarije zapravo je prelukav politički potez u trenutku kad još nije formirana vlada u kojoj bi suniti ipak trebali imati značajno mjesto. Jer kako sada premijer Ibrahim Al-Jaafari, koji je šijit, može u vladu uključiti sunite koji su porušili šijitsku svetinju a da ga na kolac ne nabiju njegovi vlastiti? A oni koji su bombaše poslali u džamiju dobro znaju da će bez ove vlade ovakav Irak vrlo brzo prestati postojati. Toga su svjesni Bush i Blair koji iz Iraka ne mogu povući vojsku jer je ona ipak jamstvo nekakva reda. Zapravo su uhvaćeni u iračku stupicu u koju su se sami uvalili.
Jedino pitanje je kad će sveopće nasilje doseći kritičnu masu i eksplodirati u totalni užas koji američka javnost više neće moći tolerirati. U tom trenutku pucanje Iraka na tri dijela vjerojatno nitko neće moći spriječiti s Kurdistanom na sjeveru, šijitskom islamskom republikom na jugu i sunitskim "pašalukom" na širem području Bagdada. Rezultat totalna destabilizacija regije čija bi jeka mogla glasno i dugo zvoniti sve do Washingtona.
