S pročelnikom Katedre za demografiju zagrebačkog ekonomskog fakulteta prof. dr. Anđelkom Akrapom razgovarali smo o posljedicama uvoza jeftine radne snage za državu te povratku iseljenih
Od 2020. najavljeno je ukidanje kvota na uvoz stranih radnika. Što kažete na tu mjeru, tim više što imamo 600 tisuća neaktivnih građana od 25 do 64 godine?
Ni jedna država nema neograničeni uvoz radnika. Kod nas se ne zna kakva je struktura nezaposlenih, koliko je ljudi samo formalno nezaposleno i koliko radno neaktivnih građana živi na teret obitelji. Dio neaktivnih građana radi u sivoj ekonomiji, dio ih uz obalu radi u sezoni i ne žele raditi ostali dio godine, dio su ranije umirovljeni, a dio živi na teret roditelja, supružnika. Potonje se može vratiti na tržište rada s većim plaćama jer sad, očito, ne žele raditi za niske plaće. No, da se i dio neaktivnih vrati opet će nam u srednjem roku kad se poveća stopa ekonomske aktivnosti nedostajati radnika. Zato su nužne dugoročne politike i konsenzus poslodavaca, vlasti i sindikata o uvozu radnika jer sindikati i vlast trebaju štititi cijenu nadnice da ne bi došlo do rušenja cijene rada, a to onda opet potiče iseljavanje domaćih radnika. Ako se uvoze radnici na niske plaće neće se ni njih dugo zadržati uz postojeće uvjete rada. Nekontrolirani i veći uvoz radne snage poticat će još veće iseljavanje domaće radne snage jer može rušiti cijenu rada. Oko politike uvoza radne snage treba biti jako oprezan jer može dovesti do destabilizacije tržišta rada.
Zašto je za državu uvoz radnika skuplji od angažiranja domaćih?
Skuplji je jer ljudima treba osigurati krov nad glavom, dolaze na niske plaće i upadaju u socijalni sustav zemlje. Uvoz stranih radnika je i sklisko područje jer smo za veliki dio njih samo odskočna daska za iseljavanje u razvijene zemlje u kojima su veće plaće. Poduzetnicima je tek sad došlo do pameti da je za integraciju stranih radnika potrebno vrijeme i dok se ne prilagode niža im je produktivnost. Kako je riječ o radnicima niže stručne spreme, teže se integriraju. Usto i strani radnici dolaze u velike gradove ili na obalu, a mi i dalje imamo ispražnjena područja u koja nitko ne ide. Zato treba napraviti bilancu radne snage da se zna s koliko radnika raspolažemo od iduće godine pa i u duljem roku od 10 godina.
Nedavno je veleposlanstvo Bangladeša objavilo da će Hrvatska uvoziti medicinske sestre, građevince i druge struke... Zašto Austrija i Njemačka ne uvoze jeftine radnike iz Bangladeša, nego ih povlače iz naše zemlje?
Zato što se naši ljudi brže integriraju u zapadna društva nego ljudi iz drugih civilizacijskih krugova. Uvoz stranih radnika dugoročno je neizvjesna utakmica i zbog integracije i zbog vjerojatnosti da će otići za većom plaćom u razvijene zemlje kad se integriraju. Mi nemamo iskustva u integraciji stranih radnika jer je u Hrvatsku od 60-ih neprekinuto stizala radna snaga prvenstveno iz BiH i u nezanemarivu broju iz Kosova. Slikovito rečeno, prelazili su s jedne na drugu stranu ledine. Kad su demografi davno upozoravali temeljem projekcija da će nam nedostajati radnika, poslodavci su to smatrali nemogućim. Tek sad kad je nestašica radnika vide kakav je to problem. Drugi je problem i što strani radnici dolaze tamo gdje se traže, a to su u velikoj mjeri razvijenije enklave u Hrvatskoj. Preostali se prostor sve više svodi na prostor socijale. Tamo su sve više samo umirovljenici i starije stanovništvo koje treba skrb. Investicijska politika treba oblikovati uvjete za oživljavanje već desetljećima depopulacijskih područja. Tko će spontano, bez jake državne intervencije, potaknuti investicije i popunjavanje tržišta rada na depopulacijskim područjima.
Dio problema s manjkom radnika u turizmu mogao se riješiti da su inspekcije radile svoj posao jer se ljudi dugo žale na rad u sezoni bez slobodnog dana, po 10 sati, zbog čega su mnogi i otišli van.
Uz dužno poštovanje poduzetnicima, u nas se dugo govorilo samo o stvaranju poduzetničkog okruženja i, nažalost, dio poduzetnika nije se obazirao na radne uvjete kojima će zadržati radnike. Stalno je bila mantra “poduzetnička klima” kojom se na neki način ucjenjivalo i radnike i državu. Ima sjajnih pozitivnih primjera, ali to nije dio opće klime. Dio ekonomista je prije 15 godina govorio da nismo konkurentni, da je visoka cijena rada, a sad se vidi da nije u tome problem. Inspekcije nisu bile učinkovite jer, tobože, nisu zadirale u poduzetničke slobode, a ljudi su otišli zbog niskih plaća.
Prema podacima DZS-a, iz Hrvatske se lani iselilo 39 tisuća ljudi, a vratilo 26 tisuća, dosad najviše. Bilo bi to optimistično kad bi se vraćali mladi ljudi?
Točnu strukturu ne znam. Pretpostavljam da se uglavnom vraćaju naši umirovljenici iz inozemstva, raseljeni Srbi, zapravo starije stanovništvo. Bolje je pratiti koliko je porastao broj zaposlenih i tu se vidi koliko je povratnika na tržište rada. Hrvatska danas ima oko 100.000 manje zaposlenih nego 2008. Istina, posljednjih godina povećao se broj zaposlenih za oko 96.000, no ni s tim povećanjem nismo došli na razinu 2008.
Ne znamo odakle ćemo uvoziti radnike, stalno vrludamo, pa se spominju Filipinci, Ukrajinci, sad i Bangladeš, a jedini kriterij je kako dovesti najjeftinije radnike?
Dio poduzetnika ide za uvozom radnika pošto-poto jer misle da će još sniziti cijenu rada, a to će još više potaknuti iseljavanje naših ljudi. O uvozu radnika se ne odlučuje ad hoc, mora postojati dugoročna politika. Visokorazvijene zemlje znaju odakle uvoze i koji su im radnici isplativiji zbog troškova integracije i produktivnosti. Zato se ta politika mora dogovoriti između vlasti, poslodavaca i sindikata. Kampanjske politike ne daju rezultate. I uvezeni radnici otići će za većom plaćom. Bez odgovarajuće politike možemo samo postati područje za obuku radnika za zapadnoeuropske zemlje.
Je li realan povratak iseljenih?
Kad se promijene uvjeti zbog kojih su otišli, dio iseljenih će se vratiti, a jedan od temeljnih uvjeta su veće plaće i sustav koji će premostiti socijalne rizike. Dio iseljenih može vratiti samo nova kriza jer razvijene zemlje tada prvo otpuštaju strance.
Sto mjera za demografsku obnovu
Uvezemo 60000 ljudi iz Bagladesa ne govore jezik a o kulturi i civilizaciji da ne govorimo..Zar nije lakse uzet Rome skolovat o drzavnom trosku subvencionirat dio doprinosa dati nagradu poslodavcu (armirac tesar .....i dobit zadovoljne ljude koji ce biti integriranii u drustvo i skinuti s socijale .