Kad uprži sunce, kao neki dan kao da je već srpanj, zagrebački Oltar domovine kod Lisinskog ne da gledati u sebe. Bijele kamene plohe poput snijega umnažaju sunčane strelice prema našim očima, pa sam pognuo glavu u svježe pokošenu travu.
Radnik na velikoj kosilici još je uvijek bio zujao oko gromade od spomenika. Vjerojatno je ispunjavao nalog da se uredno ošiša prizorište skorašnje proslave stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana čiji je kip, tamo preko ceste, podnevno sunce također bilo istopilo u igličastu siluetu. Doduše, ovih je dana i na ostalim zelenim gradskim površinama glave izgubilo sve ono divno poljsko cvijeće usprkos vapaju pčelara da se travnjaci i pašnjaci ne kose već u svibnju, još u punom cvatu.
Žao mi je, ali i pred novim spomenikom žrtvama holokausta pomislio sam šteta talenta, truda i novca
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Nisam premium korisnik ali volim poetiku Vaših tekstova. Iz onoga što sam uspio pročitati naslućujem poantu: neukroćena neumjerenost i nesklad najvjerojatnije su posljedica naše razbarušene neusklađenosti prema prošlosti, povijesti i umjetničkom ukusu nacije, sve to začinjeno i popriličnom dozom neukosti, uz neizbježnu iskompleksiranost jednog malog naroda na predziđu Europe (ili Azije, ovisno s koje strane gledaš) koji u svojoj frustriranosti voli gledati na druge narode s visoka ( razloga za frustraciju, dakako, ima) umišljajući kako baštini nedostižne civilizacijske dosege jednog onemoćalog carstva na čijem je rubu tavorio. Ima neke sjetne sentimentalnosti u tome, ostali su monumentalni tragovi austrijske prisutnosti na arhitekturi javnih zgrada, povijesnih cesta i aristokratskih ladanja, u kulturi koju su rijetki uspjeli intrinzično istinski prihvatiti kao svoju vlastitu potrebu za rezonancijom unutar vlastitog ljudskog bića. Carstvo je, kao što znamo, propalo a njegovi odjeci trajali su neko vrijeme i izmjenom generacija odumriješe. Sad smo ostali sami sa svojim duhovnim limitima i pokušajima da ih rastegnemo po mjeri vlastitih umišljaja o razmjerima vlastite kulturne veličine. To se ne vidi samo na brojnim spomenicima novijeg doba, već i na kaosu urbanizma Stare Trešnjevke ili Kajzerice, podsljemenske zone ili Vrapča, glazbenog ukusa osvjedočenog u izdanjima danas jedino živuće popularne glazbe koju konzumiraju mladi ljudi u nastajanju, odnosu prema prirodi i bližnjima.