Naš se život kreće prema svijetu “čeličnih špilja”. Branko je izašao van, za sve nas. Otišao je tražiti kutke Hrvatske gdje još žive krijesnice i noćni leptiri i u njihovu je društvu bilježio i starim fotonima slikao ostatke “našega neba”. Tako je u uvodniku fotomonografije “Hrvatska pod zvijezdama” autora Branka Nađa zapisao Korado Korlević, voditelj Zvjezdarnice Višnjan i svjetski priznati astronom. U knjizi u izdanju Naklade Slap na više od 230 stranica objavljeno je stotinjak fotografija nastalih diljem Hrvatske, “od međimurskih vinograda do doline Neretve, od istarske špice do baranjskih veduta”. Svakoj je zajednički motiv noćnog neba. Kojeg sve rjeđe viđamo... Smanjile su se, eto, površine pod tamnim nebom zbog sve većeg svjetlosnog zagađenja. Nađ, “Lovac na zvijezde”, za Večernjakovu Nedjelju kaže da je, suprotno europskim trendovima, u Hrvatskoj situacija sa svjetlosnim zagađenjem sve gora.
- Dok pametne europske zemlje gase rasvjetu gdje god stignu, od autocesta, dvoraca, spomenika kulture, crkava, jumbo plakata i izloga, kod nas se postavljaju kilometri i kilometri novih rasvjetnih tijela. Unatoč Zakonu o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja i brojnim pravilnicima. No, kod nas su ionako svi zakoni mrtvo slovo na papiru, pa tako i taj. Primjerice, crkve u Hrvatskoj su sve, ili barem 95 posto njih, osvijetljene svaku noć, od sumraka do zore! Zašto? Za koga? I to ne običnom dekorativnom rasvjetom, nego stadionskim reflektorima, koji su nerijetko toliko jaki da ugrožavaju sigurno prometovanje cestama uz koje te crkve stoje. Mjesto Šterna u Istri, recimo, pokraj divnog lokaliteta “Istarska pustinja”. Crkva sv. Mihaela na raskršću toliko bliješti tijekom noći da je nemoguće proći to križanje bez zaustavljanja automobila i otvaranja prozora, jer jednostavno ne vidite automobil koji bi mogao doći iz suprotne strane. Svjetleći jumbo plakati na raskrižjima po Zagrebu? I oni su zabranjeni zakonom, a tuku u oči na svakom većem raskršću. Odmorišta i odvojci na hrvatskim autocestama? Osvijetljeni poput Las Vegasa. U Mađarskoj nijedan odvojak nije osvijetljen. Što, ne znamo skrenuti i sići s autoceste pod farovima?! Po toj logici, cijela bi autocesta trebala biti osvijetljena. Netko, dakle, dobro zarađuje na prodaji i postavljanju tih silnih rasvjetnih tijela, jer ponavljam, Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja postoji samo na papiru. Ima, dakako, još lokacija u Hrvatskoj gdje se može uživati u zvjezdanome nebu, poput Like i dalmatinskog zaleđa, nekih otoka kao što su Lastovo i Vis, no na dobrome smo putu da i to svjetlosno zagadimo. A “light pollution” negativno utječe i na floru i na faunu, pa i na ljudsko zdravlje. Na stranicama HZJZ-a postoji velika studija o tome. Da ne govorim da sva ta silna rasvjeta i košta, o čemu ljudi ne razmišljaju dok ne vide račun za struju – kaže zaljubljenik u fotografiju i noćno nebo, koji se javnosti predstavio i izložbom pejsažnih astrofotografija u Tehničkom muzeju Grada Zagreba.
Rođen je 1977. u Čakovcu. Nakon čakovečke Gimnazije Josipa Slavenskog upisao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i zaposlio se u tjedniku Međimurske novine. Danas je glavni urednik Universitas portala Sveučilišta u Zagrebu. Otkud fascinacija zvijezdama?
- Pa, zvjezdano nebo volim još od malih nogu, i još se živo sjećam bake koja mi je iz svog dvorišta i vrta u Strahonincu pokazivala neke od zvijezda, zviježđe Velikog medvjeda, koje sva djeca prvo nauče. Ima nešto fascinantno u tome gore, u tim sićušnim svjetlima koji zapravo predstavljaju čitave nepoznate svjetove, milijunima kilometara od ove plave špekule koju zovemo Domom. Spletom raznih okolnosti nisam se nikad uključio u astronomsku družinu tijekom osnovne i srednje škole, no stalno bih noću gledao gore i pokušavao odgonetnuti kako se koja zvijezda zove. Danas više ne moramo odgonetavati jer postoji niz aplikacija za mobitele koje nam to otkrivaju, poput Stellariuma kojeg često koristim – govori. Fotografija ga je ozbiljnije po- čela zanimati tijekom gimnazijskih dana, kada se na inicijativu svog omiljenog profesora Ivana Pranjića uključio u novinarsku družinu koja je počela izdavati ČAGI, list čakovečkih gimnazijalaca.
- Naučio sam tamo osnove novinarstva pa sam već 1997. počeo raditi u županijskom tjedniku Međimurske novine. Puno terenskog rada zahtijevalo je da pošteno naučim kako fotografirati, na čemu sam zahvalan mom bivšem kolegi, dragome prijatelju Zlatku Vrzanu, službenom fotografu Međimurskih novina koji mi je nesebično dijelio savjete i lekcije. U tim prvim godinama puno sam naučio i od vrsnih međimurskih fotografa Dubravka Lesara i Bojana Damiša, pa i njima zahvaljujem. U astrofotografiju sam upao slučajno, bolje reći nenamjerno, prije šest godina šetajući s kćerkom Tarom po nekim mračnim plažama na rubu grada Krka. Vidio sam krasno zvjezdano nebo, uočio sam i srebrnkastu traku Mliječne staze, pa sam je nekako nagovorio da zagazi u more i sjedne na stijenu da je probam snimiti. Nisam u tom trenutku ništa znao o astrofotografiji, nisam pri sebi imao ni stativ, već sam kameru naslonio na pod, na neki kamen. Okinuo sam jednu jedinu snimku do 30 sekundi i uspjelo je. Moja kćer ispod Mliječne staze... Kada sam primijetio da nam je u taj kratki kadar uletjela i zvijezda padalica, povratka nije bilo – prisjeća je Branko koji se 2005. preselio u Zagreb. Radio je kao novinar u informativnoj redakciji Otvorenog radija. Drukčiji je to, kaže, medij od tiskanog novinarstva na koje je bio navikao i u kojem je, kako se to kaže, ispekao zanat.
- No, brzo sam se priviknuo. Čak bih rekao da su mi godine terenskog novinarstva po Međimurju uvelike pomogle, jer nakon tisuća i tisuća ispisanih kartica, format kratkih radijskih vijesti bio mi je “piece of cake” – veli. Nakon tri godine dobio je posao u specijaliziranom tjedniku za odgoj i obrazovanje “Školske novine”, pisao je, dodaje, o pametnim i motiviranim ljudima, učiteljima i njihovim učenicima. - Nema više političkog taloga, ni crne kronike, već obrađujemo lijepe teme, pišući o pozitivnoj odgojno-obrazovnoj praksi hrvatskih vrtića, škola i fakulteta. Više od desetljeća sam proveo u Školskim novinama, opet puno učeći od majstora tog posla, starijih kolega Marijana Šimega i Ivana Rodića, i shvatio sam da tu vrstu novinarstva želim raditi do penzije. Posljednje četiri godine radim pak na Sveučilištu u Zagrebu, gdje sam glavni urednik portala Akademski.hr, donedavno Universitas portala, kao i novinar i fotograf u redakciji sveučilišnih tiskanih medija Akademskog lista i Universitasa – pojašnjava. Koliko mu u fotografiranju pomaže tehnologija, razne aplikacije i slično. Može li se biti dobar fotograf bez tehnologije?
- Kod astrofotografije, ali i kod bilo kakve vrste ozbiljne fotografije, mislim da je planiranje pola posla. Već doma, prije nego kreneš na teren, trebaš imati u glavi kakvu fotku i kadar želiš snimiti. Zbog toga kod planiranja mojih pejzažnih astrofotografija treba imati niz pomagala kao što je Google StreetView, da vidiš kamo uopće ideš, zatim aplikacije kojima pratim vremenske prognoze, pa aplikacije kojima pratim Mjesečeve mijene... Jer ako je Mjesec na više od 30 posto osvjetljenja, ne snimaju se zvijezde, jer njegova jaka svjetlost izbriše velik dio detalja i boja prisutnih na noćnome nebu. Budući da sam ambasador Sigma objektiva za Hrvatsku, dobio sam od njih na testiranje nekoliko objektiva, pa mi je utoliko lakše. Koristim čak tri fotoaparata i trackere, uređaje koji oponašaju okretanje Zemlje pa prate zvijezde kamerom, tako da je moguće dobiti duge ekspozicije, od po dvije ili tri minute. Samim time dobije se puno više detalja na fotografiji. Ipak, tehnologija nije potrebna da bi netko bio dobar fotograf. Ključna je kreativnost i oko. Dobre fotke moguće je snimiti i mobitelom. Dokaz tome je moj prijatelj Fredy Fijačko, poznati zagrebački fotokroničar, autor knjige o Britancu nedjeljom, koji zadnjih godina snima samo mobitelom. Osim kada ga ja otmem i odvedem na neko brdo, u mrak, onda nosi i fototorbu – smije se. Za dobre fotografije potrebna je i strpljivost. Svaki od tih noćnih izleta je, napominje, avantura sama po sebi.
- Čak i kada mi oblaci nenajavljeno pokvare fotoplanove, lijepo se maknuti iz Zagrebu u krasnu hrvatsku prirodu i provesti dan na svježem zraku. Najveći je problem ranije spomenuto svjetlosno onečišćenje. Naime, mogu ja isplanirati fotku do najsitnijih detalja, prognoza je dobra, lokacija bi trebala biti u mraku, daleko od nekih gradova ili turističkih središta, ali onda dođem na teren i šok. Blizu lokacije mog fotkanja nalazi se neka full osvijetljena crkva ili, još češće, nečije skladište koje je osvijetljeno cijele noći poput nogometnog stadiona. Naravno, bilo kakvo fotkanje na toj lokaciji ne dolazi u obzir. Par sam se puta uspio izgubiti, najgore kad sam se vraćao po noći i vjetru s vrha Dinare do Planinarskog skloništa Zlatko Prgin. Pao je mraz, markacije koje označavaju stazu nizu bile vidljive i jednostavno nisam znao kamo. Išao sam po sjećanju i došao do provalije. Znači, staza tu nije. I koliko god gledao okolo s baterijom, po mraku u planini sve izgleda isto. Pa sam se morao vratiti istim stopama kojima sam došao do provalije, do zadnje markacije koja je bila vidljiva. Po logici stvari, skrenuo sam tada u drugome smjeru, i srećom uspio naći stazu. Ali, recimo da mi zaista gore nije bilo svejedno. O gubljenju dijelova opreme po mraku neću ni govoriti jer je to postalo više pravilo nego iznimka – otkriva. Priroda ti, dodaje, jednostavno ponekad pokaže srednji prst, koliko god izlet kvalitetno isplanirao. Kada je počinjao sa snimanjem noć- nog neba nije ni razmišljao o knjizi. Do nje je došlo nekako spontano. Prof. dr. Marin Vodanović, dekan Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, spojio ga je s izdavačem Nakladom Slap, a s direktoricom Biserkom Matešić knjigu je dogovorio odmah na prvoj kavi jer su, veli, skužili da u ruci imaju sjajan i jedinstven materijal. - Zato za Marina kažemo da je kum knjige. Odabir fotografija je bio najdugotrajniji i najbolniji proces (smijeh) jer na hard disku imam oko 2000 gotovih astrofotografija, a za knjigu nam je trebalo njih stotinjak. Kao da me netko pitao koje mi je dijete draže. A imam krasnu kćer i divnog sina – govori Nađ koji ima sate i sate vremena za razmišljanje kad u noćnim satima čeka zvijezde. O čemu najčešće tada razmišlja?
- Koliko smo maleni i nebitni u tim svemirskim nesagledivim prostranstvima i okvirima. Sjediš negdje na stijeni, usred ničega, i gledaš te točkice na nebu i shvatiš da su svi ovi naši zemaljski problemi nebitni. Mi se sa svačime zamaramo. Ne sviđa nam se jer ćelavimo, brine nas pretilost i činjenica da nam je sva roba premala, ide nam na živce kolega s posla, izluđuju nas prometne gužve na putu prema poslu svako jutro... Svemir zaista ne mari za to. Postojao je milijarde godina prije nas, postojat će milijarde godina nakon što Zemlje više ne bude. Stoga mi svi ti boravci pod zvijezdama djeluju terapijski. I često znam reći kako se s noćnih pohoda vratim umoran, neispavan, bolnih leđa, nahlađenih gležnjeva, ali – zdrav! - ističe. Kad smo već kod nesagledivim svemirskim prostranstvima, što misli o izvanzemaljskom životu, postoji li negdje i ako da, hoćemo li se ikad susresti s njim? - Svemir je tolik velik i nezamislivo prostran da bi bilo nevjerojatno, a i tužno, da je Zemlja jedini nastanjeni planet. U galaksiji poput Mliječne staze ima oko 400 milijardi zvijezda. Otprilike svaka dvadeseta zvijezda u svome sustavu ima planet koji bi mogao biti pogodan za život. Znači, oko 20 milijardi planeta samo u našoj galaksiji. A procjena je da postoji oko 2000 milijardi galaksija, u malenom djeliću svemira kojeg vidimo. Uz neke pretpostavke da je svemir puno veći od toga, možda i beskonačan – odgovara. Je li kad zamišljao kako bi izgledao taj “first contact”? Kao u američkim blockbusterima ili...?
- Teško da će to biti poput holivudskih filmova. Sigurno neće biti tako nasilno i osvajački. Jer, civilizacija koja je svladala međuzvjezdano putovanje, definitivno je nadrasla nasilje, osvajanje i silu kao sredstvo komunikacije. Vjerujem da će prvi kontakt biti signalima, porukama koje će do naših odašiljača doći iz dubine svemira. Najdraži film na tu temu mi je “Kontakt” s Jodie Foster, a i serija “Problem triju tijela” ima sjajnu premisu. Dok se nisu pogubili u scenariju i porukama koje žele poslati.... - veli. Daljnji planovi? Ima li što dalje od zvijezda? - I dalje ću se držati zvjezdanog neba. Ima, naravno, planova za dalje. Svojevrstan nastavak ove knjige, koji bi bi vezan uz Jadran i Dalmaciju. No, o tom po tom. Trenutno guštam u promocijama knjige u koju sam uložio pet godina svog života. Krenuli smo s putujućom izložbom i promocijom knjige, bili smo dosad u Đurđevcu i Zagrebu, sad smo u Višnjanu, pa slijede Virje, Čakovec, Karlovac, Otočac, Rijeka.. Ima puno poziva, ljudi super reagiraju i na knjigu i na izložbe, i na to sam vrlo ponosan! - veli. Recenzije za fotomonografiju napisali su Ante Radonić, dugogodišnji popularizator astronomije i voditelj radijske emisije Andromeda, Saša Zavrtnik s Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te Ives Vodanović Lukić s Instituta za turizam.
- Nadam se da će ovaj projekt potaknuti javnost da što aktivnije utječe na one odgovorne za javnu rasvjetu kako bi shvatili koliko je nužno lošu javnu rasvjetu zamijeniti s ekološki prihvatljivijom rasvjetom. I kako je nepotrebno da javna rasvjeta svijetli tijekom cijele noći i tako negativno utječe na naš prirodni okoliš i životinjski svijet. Na koncu, beskrajna rasvjeta negativno utječe i na čovjeka kojem je potreban pravi mrak za kvalitetan san. I nebo sa što manje svjetlosnog onečišćenja za istinski doživljaj prirode – istaknuo je Ante Radonić. Korado Korlević pak se, gledajući Nađove fotografije, sjetio prve astronomske knjige “Naše nebo” autora Otona Kučere, “prvog hrvatskog pisanog ushićenja noćnim nebom”. Ima li, zapitao se Korlević, zbilja svemir smisla ako ne postoji netko tko mu se može diviti?
Hrvatska je apsolutno i totalno zagađena nečim sasvim drugim, a puno manje svjetlosnim reklamama!