Na prvom kongresu Druge internacionale, međunarodne radničke organizacije, tri godine nakon pogibije čikaških štrajkaša 1886. u borbi za "tri osmice", odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dokle god se radnici ne izbore za pravo na dostojanstven život i rad. U Hrvatskoj ne da nema prosvjeda, nego nema ni prvomajskih povorki. Nema čak ni viđenijih političara koji bi častili narod porcijama "besplatnog" graha. Izbori su prošli. Barem prva runda. Ili radnici misle da su izborili dostojanstven život i rad ili su odustali od ideje da se uopće vrijedi boriti. Sindikalisti ih nisu organizirali, obrazlažući to nezainteresiranošću građana, no time su zapravo poslali poruku da ni oni nemaju svrhu kad u okruženju u kojem je dostojanstvenog rada i života sve manje ne uspijevaju mobilizirati one koji trpe. "Tri osmice" – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati rekreacije nedosanjani su san mnogima, gotovo 140 godina otkad su ih kao zahtjev postavili ondašnji radnici. A "tko god nema dvije trećine svoga dana za sebe, taj je rob, bez obzira bio on državnik, biznismen, službenik ili znanstvenik", govorio je Nietzsche.
Hrvati koji žive od svoga rada izborna su ne-tema, a to su postali i na Praznik rada
Umjesto na prosvjednim povorkama hrvatski se radnici 1. svibnja guraju u redovima za besplatan grah – ako se do njega mogu probiti od onih kojima je još teže, umirovljenika – a njime ih u pravilu časte gradonačelnici. Višerangiranim političarima i stranačkim prvacima takvi skupovi nisu atraktivni...
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.