Hoćemo li vremenom sve zaboraviti?

Demencija je krajnji ishod ljudske otuđenosti, gubljenja kontakta s realitetom koji ljudima postaje toliko neprepoznatljiv i tuđ (stran) da se Brane od turobne svakodnevnice na razne načine, od demencije do fuga, disocijativni stanja, psihoza, histerije Itd. Mislim da i u demencijama emocionalni razlozi su važniji nego se misli. Sijećam se jedne gospođe koja je toliko bila dementan da nije prepoznavala svoju kćerku. No, kada je mene ugledala pitala me je da li sam to ja (spominjući moje prezime) pa mi je najednom ispričala puno gradskih ćakula iliti tračeva koji su se rasprodali u krugovima njenih prijateljica o meni, što je bilo sve savršeno točno! Selektivnost u pamćenju i prisjećanju se kod demencije do bola ogoljuje, a emocije u tomu imaju odlučujuću ulogu! No, to nam je onda teško prihvatiti, pa sve svedemo na gubitak pamćenja, jer nam je to lakše prihvatiti nego da kažemo da je problem u nebrizi za ljude (osjećaj odbaćenosti i otuđenosti) koja onda generira takva stanja! Zar se najviše demencija ne javlja u vrijeme kada čovjek izgubi svoju važnost na poslu, doma...Nikoga ne treba, pa što bi se on onda prisjećao takve turobne sadašnjosti!

Suuuper, kako mi Hrvati zbog ieljavanja najbrže starimo u EU, napokon ćemo zaboraviti ustaše i partizane, jame i Bleiburge i početi se normalno razvijati kao ostali normalni svijet. Od kamenog doba prema naprijed, gdje se i tako praktično nalazimo.