I zborni program Narodne koalicije s “postupnom deprecijacijom kune, bez devalvacije”, i to u poglavlju “porezna politika”, morao je izazvati čuđenje kod svakoga tko se imalo razumije u ekonomske politike i razdvajanje monetarne od fiskalne, “poput Crkve i države”. A još više iznenađuje namjera “zaustavljanja deflacije kroz velike infrastrukturne projekte”.
Tečajna politika, naime, u Hrvatskoj je zakonom dana u ingerenciju HNB-u, a zakonom mu je zajamčena i neovisnost o poreznim vlastima. Pa otkud sad odjednom tečaj u poreznoj politici? Također, kako to porezna politika misli postupno deprecirati kunu kad tečaj određuje ponuda i potražnja za stranim valutama na tržištu, a ne volja Vlade? Isto je i s deflacijom: i stabilnost cijena posao je centralne banke, a ne izvršne vlasti, a pritom je ona i u vezi s tečajem, budući da se stabilnost cijena održava preko stabilnosti tečaja.
Je li onda Narodna koalicija, stavljajući tečaj i inflaciju u svoje planove porezne politike, pokazala neznanje i nepoštovanje hrvatskih zakona? Je li načinila gaf? Moglo bi se na to i tako gledati. Ali, s druge strane, premda je to u njezinoj isključivoj ingerenciji, treba znati da centralna banka sama ne može sprečavati velike promjene tečaja kune. To se i u struci i u javnosti često zaboravlja, a možda je upravo sada trenutak kad na to treba podsjetiti.
Tečaj valute male i otvorene ekonomije, pa tako i hrvatske, najviše ovisi o priljevima i odljevima stranog novca. Kad je priljev velik, devize pojeftinjuju, a kuna poskupljuje, a s njom poskupljuju i hrvatski proizvodi i usluge u inozemstvu. Poduzeća koja ne mogu sniziti svoje kunske troškove i cijene propadaju, a to se masovno dogodilo hrvatskoj prerađivačkoj industriji. Zato pametne male zemlje nastoje održavati podcijenjenu vlastitu valutu i tako jačati svoju konkurentnost u svijetu. Ali, to je jako teško postići ako u zemlju istodobno pritječu velike količine stranoga novca.
Hrvatskoj se to događalo otkako ju je EU pristala primiti pa joj je ukupni inozemni dug do sloma 2008. porastao s 14 na 40 milijardi eura. HNB se tada žestoko suprotstavljao inozemnom zaduživanju kočeći kreditiranje hrvatskih banaka, ali njihove su ga inozemne banke majke nadigrale: osnovale su u Hrvatskoj svoje leasing kuće i najboljim i najvećim hrvatskim dužnicima davale su kredite u inozemstvu, a priljev tog novca nastavio je gurati kunu u aprecijaciju. HNB nije bio nadležan za leasing niti za tvrtke, a oni koji su mogli nešto učiniti, Hanfa i Vlada, umjesto da ga koče, tada su se hvalili velikim priljevom inozemnih ulaganja.
Nakon sloma 2008. priljev deviza u Hrvatsku je zaustavljen i kuna je deprecirala za oko 5,8 posto, no od početka 2015. ponovno je krenula u aprecijaciju i ponovno se hrvatska konkurentnost smanjuje. Hoće li se ponoviti 2003.-2008.? Ako HNB bude bez Vladine suradnje, nažalost, hoće. Slično je i sa “zaustavljanjem deflacije kroz velike infrastrukturne radove”, samo obrnuto: tu svoju zamisao Vlada ne može provesti bez pomoći HNB-a. “Crkva i država” trebaju biti odvojene, ali jedna bez druge ne mogu.
