Obistini li se priča da u diplomaciju kani i Denis Latin, onda bi se
mogao pridružiti svome direktoru Mirku Galiću za kojega se godinama
govori da namjerava u diplomaciju. Ne ostanu li obje priče puka
naklapanja dokonih, novinarstvo bi u diplomaciji vjerojatno postalo
najzastupljenija profesija. A da su novinari u diplomaciji ne samo
brojni i nenametljivo zamjetljivi nego i neprilagođeno direktni, pa i
jogunasto zajedljivi, vidjelo se i nedavno nakon što je novinar i bivši
diplomat Drago Buvač svojom nekonvencionalnom knjigom osporio
idiličnost hrvatske diplomacije i uznemirio njezinu ukočenu
samodopadnost.
U diplomaciji RH najviše se novinara skupilo za dugovječnog mandata
Mate Granića. U njegovu su timu bili vjesnikovci Zoran Bošnjak, Hido
Biščević i Vladimir Drobnjak. U diplomaciju su, kao i nekadašnji
večernjakovac Vladimir Matek, ušli još kada je to nosilo rizik
političke stigme da ih proglase "tuđmanovcima". Od nje ih je
zaštitio "sveti Mate" svojim javno priznatim "talismanom" s vidljivo
utisnutim: "Ja sam drukčiji od Tuđmana". Usprkos tome što nikada nije
postalo jasno kako je dr. Granić sebi priskrbio i održao imidž
demokrata, a bio je najdugovječniji ministar "Tuđmanova režima", on je
valjda zahvaljujući toj svojoj sposobnosti u diplomaciju primao i ljude
koji nisu nosili kričave kravate sa šahovnicom.
Za Granićeva mandata u diplomaciji su se već etablirali i poznati
televizijski novinari Daša Bradičić i Dobroslav Silobrčić te dotadašnji
novinar Večernjeg lista Zoran Vodopija, a glasnogovornik mu je bio
današnji novinar Jutarnjeg Željko Trkanjec. Granić je dovođenjem
novinara u diplomaciju dobio ljude koji su o njoj znali više od hrpe
političara među kojima je znalo biti više vrućih patriota nego hladnih
glava. Među novinarima se hijerarhijskim ljestvicama u hrvatskoj
diplomaciji najviše popeo nekadašnji glavni urednik Vjesnika Hido
Biščević.
Šef diplomacije
Od njega se nekoć više uspeo samo Josip Vrhovec koji je postao šefom
diplomacije propale Jugoslavije. Njegov formalni odlazak iz novinarstva
u politiku zbio se na uzgonu političkog gušenja hrvatskog maspoka.
Nevidljivi ideološki zid koji je Hrvatsku dijelio i prije toga tada je
ojačan, a nije srušen ni stvaranjem Hrvatske. U društvu, kulturi,
politici i novinarstvu posebno je pak funkcionaliziran nakon
"trećesiječanjske revolucije" 2003.
Dolaskom na vlast predsjednika Stipe Mesića i rekonkistom vlasti Ivice
Račana, a uz šutnju njegova političkog štitonoše Dražena Budiše,
diplomacija dijelu novinara s "prave strane" nevidljiva zida postaje
nagrada "za minuli rad". Kao primjeri obično se spominju predsjednica
Hrvatskog novinarskog društva Jagoda Vukušić, članica Foruma 21, Neda
Ritz, novinar Vjesnika Aleksandar Milošević pa i kratkotrajni
veleposlanik u Bruxellesu Ljubo Čučić.
Koketiranje
Njima se pribraja i nekadašnji glavni urednik najnakladnijeg razdoblja
Danasa Dražen Vukov Colić, premda je on u vezi s diplomacijom
koketirao još s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Za koalicijske je
vlasti za veleposlanika u Japan otišao i novinar Vjesnika i Danasa
Drago Buvač, nekoć dopisnik Vjesnikove kuće iz Japana, a prije odlaska
u hrvatsku diplomaciju suradnik beogradskog "Nedeljnog telegrafa".
"Nesporazumi" autora diplomatski "nepočešljane" knjige "U službi kod
japanskog cara" i njegova gospodarskog savjetnika, također novinara,
Željka Ivankovića (urednik "reprinta" Vjesnika u srijedu i unutarnje
politike Danasa prije gašenja), kojega je Buvač sam odabrao i odveo u
Tokio da bi ga (i u knjizi) apostrofirao kao nesposobnog (!?), mogli bi
postati kuriozum naše novinarske diplomacije. Dosad su se novinari
obično svađali "kod kuće", a odnedavno, eto, i po hrvatskim
veleposlanstvima gdje ih je, i bez Latina, više nego ikad.
Novinara je po hrvatskim veleposlanstvima, i bez Latina, više nego ikad
