S pročelnikom Kongregacije za ustanove posvećenog života kardinalom Francom Rodeom, nekadašnjim ljubljanskim nadbiskupom, razgovarali smo u Vatikanu o redovništvu, odnosima Hrvatske i Slovenije, pedofilskim aferama...
Nedavno je papa Benedikt XVI. rekao da redovništvo mora počivati na dva stupa: karizmatičnosti i vezanosti uz hijerarhiju. Koliko je današnje redovništvo karizmatično?
Danas ne govorimo toliko o karizmatičnim redovnicima, premda među njima ima jedan broj izrazitih karizmatika, koliko o proroštvu među redovnicima. Evo, baš na stolu imam knjigu o. J. M. Adlaya “Jesu li redovnici još uvijek proroci?”. Danas to pitanje najčešće postavljaju sami redovnici. I odgovor, pozitivan ili negativan, zvuči kao priznavanje ili nijekanje identiteta redovništva. Zna se: pravo, autentično redovništvo mora biti proročko. To je njegovo specifično poslanstvo u Crkvi i svijetu. Također je cijeli Božji narod proročki, kao što kaže Drugi vatikanski koncil, cijela Crkva mora biti proročka, s jedne strane jer je odjek Božje riječi, a s druge zato što Bog govori svome narodu. Ipak, unutar Božjega naroda redovnici imaju posebno poslanje u tome da se Božja riječ realizira u njihovu uvjerljivom obliku života jer su svjedoci Krista zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti. Usred svijeta, pa i unutar Božjega naroda, redovnici su drugačiji; riječ koju izgovaraju svojim životom je druga, govor, koji nije sad njihov napor, nego milost koju daje Gospodin. Tako je redovnik – prorok – živi znak evanđelja, sposoban plivati suprotno toku svjetovnosti, stvarati protukulturu u sekulariziranom svijetu.
Koliko se poslušno provode planovi biskupa...
To proročko redovništvo ima legitimno mjesto u Crkvi premda ne pripada u hijerarhijske strukture. Biskup ne samo da mora poštovati specifičnu karizmu redovničke zajednice, nego je mora čuvati i promovirati. Na neki je način odgovoran da redovnička zajednica živi u skladu sa svojom karizmom unutar biskupije. S druge strane, redovnička zajednica mora se držati biskupovih pravila u pogledu nauka, bogoslužja i pastoralnoga plana. No, moram priznati da se ta načela ne poštuju na općoj razini. Biskupi se povremeno tuže na neposlušnost redovnika. Ponekad dođe do napetosti zbog različitih pristupa u pastoralnom radu ili različitih gospodarskih interesa, no većih problema nema.
Nedavno ste se vratili iz SAD-a, gdje redovnici imaju nekih problema?
Činjenica je da je redovništvo u SAD-u u krizi, kao i u cijelom zapadnom svijetu. Pogledajte brojke: 1965. u SAD-u je bilo 180.000 redovnica, a danas ih je 59.000. Gotovo svaka katolička župa imala je svoju osnovnu školu, gimnaziju i druge ustanove koje su vodile redovnice. Danas je mnogo tih ustanova zatvoreno. Katolička crkva imala je široku mrežu bolnica, a danas su one prešle u druge ruke. S druge strane, val sekularizacije i feminizma snažno je prodro u redovničke zajednice. Znakovi toga svjetovnoga mentaliteta je to da su redovnice ostavile redovničku odoru i da više nisu prepoznatljive kao takve, razbijene su redovničke zajednice, sestre su, po dvije ili tri, otišle živjeti po apartmanima. U tim je razmjerima redovita molitva teža, redovita disciplina nemoguća, a pokora i siromaštvo apstraktan pojam. Nešto stoga treba poduzeti da se poboljša kvaliteta redovničkog života kako bi redovništvo dobilo svoje mjesto koje je nekada imalo u američkoj Crkvi i društvu. Zato smo se odlučili za apostolsku vizitaciju ženskih redovničkih zajednica, koja će trajati do početka 2011. i trebala bi dati novu dinamiku redovničkim zajednicama.
Dakle, redovnici bi trebali nositi svoje habite.
To mi se čini nužno potrebnim. Drugi vatikanski koncil je preporučio da redovnici svoju odoru prilagođuju suvremenim potrebama, ali ne da je se i odreknu. Na žalost, na Zapadu su se gotovo sve redovnice odlučile za civilnu odjeću. S tim ništa nisu dobile. Suprotno! Nijedna civilna odjeća im ne može dati to dostojanstvo, tako posvećen izgled, kao što ga daje redovnički habit. U SAD-u je približno 80 ˝% redovnica u civilu, a 20 % u redovničkoj odori. A tih 20 posto ima 80 posto svih novih redovničkih poziva. To jasno govori da je budućnost redovništva u prepoznatljivosti, u čemu sudjeluje i odora.
Kakav, zapravo, danas treba biti svećenik?
Ovde se godine, posvećene svećenicima, raspravlja o tome. Benedikt XVI. za ideal svećeništva postavio je arškog župnika Ivana Marija Vianneya. Jednostavnoga, poniznoga, siromašnoga, pobožnoga, gorljivoga francuskoga svećenika iz 19. stoljeća. On je za svoje vjernike utjelovljenje Isusa Krista. Njegova riječ bila je Isusova riječ, a njegova dobrota odraz dobrote Kristova srca. Takav mora biti svećenik – Isusova nazočnost među ljudima.
Koliko Crkva može utjecati na suvremenog čovjeka svojim naukom?
Ovisno o području na kojemu Crkva progovara ljudima. Ljudi lakše primaju crkveni socijalni nauk, njezin nauk o međusobnoj ljubavi, kao i sve što ulazi u područje spolnosti. To posebno vrijedi danas, kada sve europske države prihvaćaju zakone koji nastaju u suprotnosti s katoličkim naukom u pogledu spolnosti i obitelji. I priprosti ljudi onda misle da je to što je dopušteno zakonom ujedno i moralno opravdavajuće. I baš zato moral mora biti katolički, da ujedinjen s politikom, kada se donose zakoni koje prihvaća država, budu u skladu s prirodnim pravom i katoličkom etikom.
Kako ste vi i u Rimu doživjeli prepucavanje komisija Iustitia et pax hrvatske i slovenske biskupske konferencije o arbitražnom sporu dviju država?
Moram priznati da me stajalište hrvatske komisije Iustitia et pax iznenadilo, a neugodno je iznenadilo i vatikansku diplomaciju jer je i papa nedvomisleno naglasio arbitražni sporazum kao pozitivni pomak u svjetskoj politici.
Čini se da su premijeri J. Kosor i Pahor kod rješenja. Dijelite li optimizam?
Nisu mi poznate pojedinosti sporazuma pa o tome ne mogu govoriti. Svakako mislim da je sporazum potreban i da je bolje da što prije dođe do njega. Neprijateljski govori, agresivne izjave nikome nisu koristile. Moramo graditi zajedništvo kao dobri susjedi i prijateljski narodi. Svaki je potez koji ide u tome smjeru pozitivan, pametan i mudar. Jednostavno, kršćanski.
Koje bi, po vašem mišljenju, bilo najbolje rješenje?
Najbolje rješenje, vjerojatno, bit će ono s kojim nitko neće biti posve zadovoljan. Ipak moram reći da je za Sloveniju od središnjeg značenja pristup do međunarodnih voda.
Jeste li u kontaktu s hrvatskim biskupima i kakvi su vam odnosi?
Naši su odnosi dobri, uistinu prijateljski i u znaku poštovanja. S nekim biskupima smo, dakako, bliži. Ja osobno s kardinalom Bozanićem.
Jeste li zadovoljni položajem Crkve u Sloveniji?
Teško je biti zadovoljan. I novi ljubljanski nadbiskup dr. Stres također je upozorio nedavno na neka neriješena pitanja, o kojima se govori posljednji godina. Najveće među njima jest pitanje vjeronauka u školi, koji od Slovenije radi tužni unikat u Europi. Tu smo, praktično, na razini Albanije.
Kako Crkva, osobito u zemljama bivšeg socijalizma, može ojačati poziciju?
Crkva je duhovna sila i njezin je arsenal duhovna snaga biskupa, svećenika, redovnika i vjernika. Drugo je vanjski okvir u kojemu živi. Taj okvir u Hrvatskoj uspjeli ste postaviti na civiliziranu, europsku razinu. U Sloveniji smo u tome smislu još daleko od Europe.
Kako komentirate lavinu pedofilskih skandala u Crkvi, a neki sežu i do pape?
– Sva ta hajka oko pedofilije u svećeničkim redovima prelazi granice dobra ukusa. Statistički je to irelevantan problem – jedan ili najviše dva svećenika od stotina u životu su imali nekakvu avanturu, a u medijima se to predstavlja kao općeprisutna i permanentna pojava u Katoličkoj crkvi. Tko ne vidi da je to neprijateljski napad na Crkvu i baš posljednjih dana na samoga Svetoga Oca? Namjera je posve jasna: dokinuti moralni autoritet Crkve i gospodarski je uništiti. U pozadini su sile koje ne podnose da je Crkva nazočna u svijetu i da ima utjecaja na ljude svojim moralnim naukom.
te antisemitske floskule vec su odavno potrosene u govorima malih hitlera,mussolinija,pavelica i ostalih frustriranih masovnih ubojica.