Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 11
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
LE TEMPES - ŠVICARSKA

Grad žrtva Vukovar još uvijek je slomljene duše

21.02.2002.
u 00:00

Zove se Sandra Cvikić, ima 35 godina, energična je žena kratke riđe kose i brza govora. Njezina izvanredna volja odudara u tom moru malodušja. Govori o nadi, obnovi, "zajedničkom životu", o svemu što se ovdje još uvijek čini nemoguće deset godina nakon krvoprolića. Čini se da je zaokupljena zadaćom koju je preuzela prije šest mjeseci kada se vratila iz Kanade: dopredsjednice Zaklade za obnovu i za razvitak grada Vukovara. To nije laka zadaća. Ništa, ili vrlo malo se promijenilo otkako je 15. siječnja 1998. Zagreb potvrdio svoj suverenitet nad zadnjim dijelom područja (istočna Slavonija i Baranja) koje je izgubio u ratu (1991-1992). Rata u Hrvatskoj Sandra Cvikić sjeća se kao da je bio jučer.

Za suđenje Miloševiću, koje se malo prati u Hrvatskoj, kaže da je "velika moralna zadovoljština". Pravda je na pomolu. "To je velik korak naprijed, jer netko doista mora platiti za počinjene zločine. No to nije dovoljno. Sve dok se Srbi službeno ne ispričaju za zlo koje su nam nanijeli, nije moguća trajna pomirba." Usto, kako nam je u Osijeku rekao Dragutin Hedl, hrvatski analitičar u londonskom "War and Peace Reportingu", "Hrvati u Vukovaru, koji su se vratili u grad iz kojeg su morali otići, nisu zaboraivli identitet ni izgled lica trojice glavnih krivaca za masovne zločine počinjene u gradu. Oni su još uvijek na slobodi." Opaku "vukovarsku trojku" koju čine trojica časnika JNA, savezne jugoslavenske vojske, još je prije nekoliko godina Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) optužio za ratne zločine. Deset godina i tri mjeseca nakon događaja, bivši general Mile Mrkšić (54), bivši pukovnik Veselin Šljivančanin (48) i zapovjednik Miroslav Radić (35) nisu kažnjeni i vjerojatno se kriju negdje na području Savezne Republike Jugoslavije.

Neuropsihijatrica Nada Mađarević dočekala je pad Vukovara u podrumu bolnice. I ona je ostala "do kraja". Nemoćno je promatrala kako srpska milicija izdvaja pacijente. Vidjela je kako odlaze kamioni s bolesnicima i ranjenicima koje su, kasnije, patolozi pronašli na Ovčari.

"Govoreći u kliničkom smislu, mogu ustvrditi vrlo visok postotak depresija i poremećaja ponašanja posttraumatskog tipa", kaže. "Trebat će još puno godina da se stranica doista okrene i da postupno nestanu svakodnevne tjeskobe skopčane s tim događajima. No ne trebaju nestati sjećanja, jer ona su često jedino što je ovdje ostalo."

Čini se da je jedina gospodarska djelatnost u Vukovaru, gdje je nezaposlenost oko 90 posto, dosada. Tvornica "Borovo", nekad ponos grada, osigurava posao za dvjesto radnika, kojih je do rata bilo 25 tisuća. Premda se Hrvati koji su otišli iz grada pomalo vraćaju, to su većinom stariji ljudi, dok su mladi radije ostali u Zagrebu i u inozemstvu.

Miloševićeva je politika razorila Vukovar više nego što ijedan sud može presuditi, kaže Drago Hedl. Uništila je društveno tkivo, jedino takve vrste. U glavnoj ulici, koja je djelomično obnovljena, dva su zadimljena kafića puna ljudi koji govore o nogometu i popunjavaju listiće sportskog lota. U prvom kafiću govore o hrvatskim momčadima. U drugom o najboljim beogradskim igračima. Nitko se nikada nije zabunio i ušao na kriva vrata. Sljedeći se naraštaj priprema na taj apartheid koji je automatski u tolikoj mjeri da ga nitko ne mora nametati. Ili ga zapravo pripremaju. U novom vukovarskom dječjem vrtiću otvorenom ovih dana mali Hrvati i mali Srbi pažljivo su odvojeni, izvješćuje Serge Enderlin. (r)

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije