Na sedamnaestom katu južnijeg od tornjeva-blizanaca bila je uređena soba za molitvu, s mjestom za abdest (ritualno pranje vodom koja je tekla preko 40 kamenova), u kojoj su se Alahu molili svi muslimani iz WTC-a: brokeri, stolari i zidari, racepcionistice i tajnice... U tom šarolikom društvu skupa su se, okrenuti Meki, klanjali i rođeni Amerikanci, i doseljenici koji su stekli državljanstvo, i posjetitelji koji su poslovno došli u WTC, sva lica modernog zapadnog islama. Poslovni čovjek iz Londona, Zafar Sarekashwala, sjeća se da ga je o postojanju te sobe obavijestio poslovni partner Židov:
- Bilo je to tako oslobađajuće, tako mirno. Imao si osjećaj da si u pravoj džamiji. Najbolji dio svega bio je što si bio u epicentru kapitalizma, u New York Cityju, u Svjetskom trgovinskom centru, a imao si taj otok duhovnosti. Mislim da takve kombinacije nije bilo nigdje drugdje u svijetu.
Nitko ne zna tko je tu sobu za molitvu organizirao – većina službenih arhiva nestala je u rušenju blizanaca, a tko je to pokrenuo ne znaju ni imami iz manhattanskih džamija, čiji su se vjernici znali moliti u toj prostoriji. Čak ni nakon što je muslimanski fanatik Ramzi Yousef 1993. podmetnuo bombu u WTC, neprijateljstava nije bilo i nikom nije smetalo što se oni Bogu mole u za to posebno uređenoj prostoriji.
- Mi tu nismo bili stranci. Pripadali smo tamo. Uđeš ujutro u dizalo i pozdraviš kolegu građevinara sa "selam alejkum", a još petorica njih u odijelima i s kravatama odpozdravi ti "alejkum-selam" – sjeća se električar Sinclair Hejazi Abdus-Salaam, koji je 11. rujna montirao stropne zvučnike u jednom uredu na 49. katu i uspio izići iz zgrade; hitajući do dogovorenog mjesta okupljanja za slučaj nužde, na križanju Broadwaya i ulice Vesey, najviše se brinuo što nije u gužvi vidio nikog od kolega muslimana od kojih je i doznao za sobu za molitvu.
U sjevernom tornju, brojni muslimani koji su radili u restoranu na krovu "Windows of the World" sami su sebi improvizirali prostor za molitvu. Budući da im je pauza na poslu bila prekratka da stignu do najbliže džamije, Masjid Manhattan u ulici Warren, četiri ulice dalje, na stubištu izmeđi 106. i 107. kata raširili bi kartonske kutije od dostava hrane po betonu odmorišta i postavili stolnjak kao prostirku za molitvu. Tijekom ramazana bi donijeli svoju omiljenu hranu od kuće i, čim zađe sunce, priredili iftar objed u menzi za zaposlenike.
- Iftar je moje najdraže sjećanje na WTC, to je bilo zbilja posebno – sjeća se Sekou Siby, kuhar koji se doselio iz Obale Bjelokosti. On nije bio u smjeni 11. rujna, ali njegov rođak, kolega i cimer Abdoul-Kaorim Traoré jest, i skupa s konobarom Shabirom Ahmedom iz Bangladeša bio je jedan od šezdesetak muslimana koji su poginuli u napadu na tornjeve-blizance. Šef sale u restoranu, Fekkak Mamdouh iz Maroka, sjeća se kako je par tjedana nakon napada klanjan salat al-Ghaib, pogrebna molitva za one čije truplo nije očuvano, uz punu suradnju gradskih i saveznih vlasti, koje su dale autobuse za prijevoz imama i ožalošćenih do džamije u Warren Streetu, nadomak ruševina, da bi se dostojno odala pošta žrtvama muslimanima.
Danas se u politički uzavreloj klimi vodi žestoka raspra oko džamije na mjesti WTC-a, a sobe za molitvu u južnom tornju sjećaju se samo oni preživjeli koji su se tamo molili; čak i John L. Esposito sa sveučilišta Georgetown, vodeći američki stručnjak za islamske studije, u svojoj knjizi "Budućnost islama" samo je jednom usputno spominje. Današnja žučljivost u raspravi oko projekta džamije Park51 najviše žalosti one muslimane koji se sjećaju molitvi u WTC-u, poput Fekkaka Mamdouha, koji kaže:
- To je sramota, sramota, sramota. Ponekad se probudim i pomislim, nisam zbog toga došao u Ameriku. Došao sam ovamo da skupa s drugima gradim ovu zemlju. Ljudi koriste to pitanje za svoje vlastite političke ciljeve. To je smišljeno da bi se podupirala mržnja.
Večka jesi li čula kakav glas od pokojnia ovih dana? Što kažu pokojni žrtve WTC rušenja?