Uništili su mi zdravlje i psihu. Što je najgore, nastradala je i moja majka koja i dalje guta tablete za smirenje, a kad vidi policajca, dobije panični napadaj. To se ne zaboravlja, neću im oprostiti nikada. Sam načelnik kriminalističke policije Vitomir Bijelić javno je priznao da policajci u Petrovoj dva sata nisu shvatili da sam propucan, a do danas se nitko zbog toga nije ispričao niti je itko kažnjen. Kao da se ništa nije dogodilo, a samo sam čudom ostao živ!
Ne može ni potrčati
Riječi su ovo Marija Galića (30), navijača Dinama propucanog u neredima nakon derbija 1. svibnja, uvjetno osuđenog zbog napada na policijski automobil. Što se više primiče godišnjica kaosa, živci su mu sve tanji, glavom mu struje reprize “filma” koji je prolazio tada, a čije scene ne može izbaciti ni uz pomoć psihijatra kojeg redovito posjećuje, ali ni uz pet tableta za smirenje koje svakodnevno uzima. S obzirom na to da su mu nastradala oba plućna krila, jetra i dio crijeva, još se nije oporavio, a liječnici mu kažu da kod takvih ozljeda u svakom trenu sve može krenuti nizbrdo. Jede samo propisanu hranu, trčati ne može. Posao u ugostiteljstvu može samo sanjati.
Tri ga puta oživljavali
A taj scenarij “filma” koji mu se mota glavom teče, kaže, ovako:
– Prolazio sam u masi kad sam u autu ugledao čovjeka u civilu kako repetira u mene pištolj. Nisam ni shvatio da je to policija kad me s još trojicom iz auta počeo ubijati od batina. Propucanom su mi vezali ruke lisičinama, digli me na noge, podigli mi majicu i rekli: “Nema ništa, j... ćemo ti majku“ pa mi zabijali glavu u željeznu ogradu, izbili mi zdjelicu i odveli me u postaju. Dakle, napustili su mjesto propucavanja, a očevid je počeo tek dva sata zatim! U postaji sam im sto puta rekao: “Ljudi, propucan sam, ne mogu disati”, na što su oni odgovarali: “Odvojite ga od drugih”. Umjesto pomoći, prolazio sam proceduru, dao stvari i puhao alkotest – kaže.
U garaži postaje, 20-ak metara od njega, bila je skupina od tridesetak privedenih koji su molili policajce da mu pomognu. Na kraju mu je jedan od njih prišao, skinuo mu majicu i pozvao policajca. Kad ga je vidio, policajac je, tvrdi, pozelenio od šoka.
– Nakon druge operacije, kad su me tri puta oživljavali, dobio sam sepsu. U tom stanju, kad sam cijeli bio prekriven cjevčicama, a imao sam kateter i respirator, nogu su mi vezali za krevet lisičinom. Medicinska ih je sestra molila da mi ne vežu ruke, a oni su rekli: “Žao nam je, ali to je naredba odozgo“.
Ovaj zlocin pocinjen nad Galicem, pokazao je svu bjedu hrvatske pravne drzave, policijske unutarnje kontrole, moralne policijske vertikale - sve do Ministra policije.... te nas jos jednom podsjetio da, istina, ne zivimo u Yugotvorevini gdje nas gazu srpska cizma i opanak, vec u partizanskoj ZAVNOH tvorevini gdje nas gazu udbasi, poltroni i partizanska stoka......