Kamate na štednju u Hrvatskoj nikada nisu bile manje pa se zapravo uopće i ne isplati štedjeti. Jedan je to od uobičajenih efekata politike jeftinog novca na koju se odlučio Mario Draghi jer se njome želi natjerati novac prema gospodarstvu. Logika tog oblika monetarne politike je tiskati toliko novca da krediti postanu jeftini, ali i da štednja bude što neisplativija kako bi ljudi podignuli novac s banke i odlučili se na rizičnije plasmane poput dionica ili konkretnih ulaganja.
U Hrvatskoj postizanje željenog efekta koči država koja je i dalje dobar klijent banaka i investicijskih ulagača. Dok god banke na državi mogu zaraditi 4 posto kamate, a na građaninu koji je daleko rizičnije ulaganje tek 1 posto više, banke neće olako davati zeleno svjetlo za financiranje gospodarskih pothvata koji su na listi riskantnih klijenata pozicionirani na najvišu stubu.
Zato je ključno da se država što više povlači s tržišta dugova, odnosno da prestane trošiti novac koji ne može namaknuti porezima i nametima. Prema obećanjima koja je Vlada pripremila za Europsku komisiju, a pokazala poslodavcima okupljenima u HUP, reforme će uskoro započeti, a vode u manje troškove države.
Tajming za gospodarstvo je presudan jer se nakon nekoliko godina krize počeo ponovo buditi optimizam. Njemački investitori, dobar lakmus-papir za sve strane ulagače, poprilično su optimistični i spremni pojačati operacije u Hrvatskoj, a da će investicije u ovoj godini rasti najavljuje i domaće gospodarstvo. Hrvatskoj svi vanjski faktori idu naruku, od niskih cijena energenata koje uvozimo do niskih kamata pa i do činjenice da turizam jača na nesreći naših najjačih konkurenata na istočnom Mediteranu.
To valja iskoristiti kako bi se rast BDP-a konačno odlijepio od depresivnih 1 ili 2 posto i osigurao hvatanje koraka sa zemljama konkurenticama iz Europske unije. Za takav iskorak Vlada će morati osigurati da država prestane ometati investicije i disati za vrat svakom tko se usudi pokušati oploditi novac.
Otvori KEKS Pay
