Dr. don Lusha Gjergjija uz Majku Tereziju i papu Ivana Pavla II.
smatraju najzaslužnijim za senzibiliziranje svijeta za kosovsko
pitanje. Štoviše, velik broj intelektualaca želio
ga je za predsjednika Kosova.
– Odbio sam kandidaturu za predsjednika Kosova jer nikada
nisam imao ambiciju baviti se politikom. Ja sam katolički svećenik,
intelektualac i stavio sam se na raspolaganje Bogu s jednom jedinom
željom – da zbližimo ljude različitih vjera i nacija i da
budemo most koji će dokazati da dobro nije samo srpsko, niti samo
albansko.
Majka Terezija
Zahvalan sam Bogu i Crkvi što su mi dopustili da u
teškim vremenima budem glasnik svoga naroda i na taj način
pokažem svijetu istinu o Kosovu. Ali, da je istu sudbinu proživljavao
srpski narod na Kosovu, ja bih tada bio uz njih. Uvijek ću biti na
strani onih koji trpe nepravdu, a tu nema mjesta politici –
rekao je don Lush.
– Žao mi je što Majka Terezija nije dočekala
neovisnost Kosova. Kada je 1991. izbio rat u Hrvatskoj i odmah se
proširio na Bosnu i Hercegovinu, ona je intervenirala kao
majka i vjerskim i političkim vođama u svijetu govorila da zaustave to
krvoproliće.
Koliko je bila uporna pri tome, govori i činjenica da se Bill Clinton
otišao pomoliti na njezin grob u Calcutti, gdje je svojim
čuvarima rekao: “Ostavite me nasamo, želim se još
jednom suočiti s njom.” Na grobu je ostao 45 minuta, a jedino
što je rekao bilo je: “Tvoju želju sam ispunio i
oslobodio Kosovo od agresora, a sada se ti moli Bogu za Ameriku i za
moj narod!” – govori don Lush. S Majkom Terezijom,
o kojoj je slušao još kao dijete, don Lush se
prvi put susreo 1968. u Rimu, koji je Majka Terezija posjetila na poziv
Ivana Pavla VI.
– Susret s Majkom Terezijom za mene je bilo senzacionalno
otkriće. Iako sam se cijelu noć prije toga pripremao za razgovor s
njom, kada sam se našao pred njom kao pred rođenom majkom,
sve je palo u vodu, a ja sam samo uživao u njezinoj skromnosti, dobroti
i otvorenosti. Pričala je o svom životnom putu, o siromasima, o
gubavcima, a ja sam kao 18-godišnji student upijao svaku
njezinu riječ i otkrivao svijet koji mi je do tada bio nepoznat.
Shvatio sam da se nalazim pred velikom i svetom ženom i donio odluku da
ću joj posvetiti dio svoga života, u želji da osjetim kako iz
tako malog, sitnog tijela dolazi tolika duša, energija i
ljubav.
Taj je susret trajao dva i pol sata, a ja sam nakon njega počeo pisati
bilješke i skupljati materijale o njoj, tako da sam već
1979., kad su joj uručili Nobelovu nagradu za mir, izdao prvu
monografiju “Naša Majka Terezija”
– prisjeća se don Lush. Nakon tog prvog susreta u Rimu, Majka
Terezija i don Lush nastavili su se susretati i sljedeća tri
desetljeća. Sve što je u tom dugom vremenskom periodu
napisao u svojih 55 knjiga, inspirirano je, kaže don Lush, riječima
Majke Terezije “Mi smo olovka Božja! Bog treba pisati
našim životima!”
– Naši su životi postali isprepleteni. Pratio sam
je izbliza i izdaleka, a zajedno smo organizirali i otvaranje kuća i
centara za siromašne u Zagrebu, Skopju, Peći,
Budimpešti, Bukureštu, Varšavi i
drugdje.
Život sa siromasima
Kao naš prvi susret, i svaki sljedeći je bio do te mjere
značajan i plemenit da sam svaki put iznova doživljavao iskustvo nečeg
izvanrednog. Iako je za mnoge izgledala kao tvrđava, meni je otvorila
srce i postala na taj način moja doživotna inspiracija. Majka Terezija
je u svom životu imala dvije okosnice: Boga i čovjeka. To su bili
kolosijeci, pruge koje se nikada nisu bližile, ali niti udaljavale.
Imala je taj savršeni paralelizam, sve za Boga, sve za
čovjeka. Govorila bi: Ako vjerujemo u Boga, nemoguće je ne vjerovati u
čovjeka.
Najviše je patila zbog ratova, prezirala je oružje i
krvoprolića, ali nikada nije izrekla osudu. Na majčinski
način trpjela je sa svima koji su trpjeli – govori
don Lush. U tri desetljeća iskrenog prijateljstva, don Lush je imao
čast upoznati i sve ono u čemu je Majka Terezija uživala.
– Obožavala je poeziju, sva su njezina pisma bila poezija.
Imala je nevjerojatan dar zapažanja koji bi s lakoćom prenosila na
papir. Mnogi su rekli da je trebala dobiti i Nobelovu nagradu za
književnost.
Osim pisanja, voljela je glazbu, a imala je izuzetan glas i izvanredno
je svirala mandolinu. Bila je umjetnica u pravom smislu riječi, a
ništa manje nije uživala ni kao profesorica povijesti i
zemljopisa, koje je predavala 18 godina kao loretska sestra. No, to su
sve bile njezine sklonosti u mlađim danima, a kasnije, svaku minutu
svoga života trošila je da dokaže kako ljudi mogu i trebaju
živjeti u miru. Živjela je sa siromasima i za siromahe, pod bijelom
zastavom izvlačila djecu iz pakla ratova – prisjeća se don
Lush.
HUMANOST Svećenik koji je s Majkom Terezijom mnogima olakšao život
