Prvi Dan molitvenog sjećanja na progon Hrvata iz banjolučkog kraja obilježen je u Davoru, mjestu koje je prije trideset godina postalo simbol spasa i utočišta. Dan je proglasila Vlada Republike Hrvatske, a stotine prognanih banjolučkih Hrvata i njihovih potomaka okupilo se u subotu u Davoru kako bi se prisjetili najtežih dana svog života – i zahvalili ljudima koji su ih tada dočekali raširenih ruku.
Kod društvenog doma, gdje su prognanici u kolovozu i rujnu 1995. prvi put evidentirani, ponovno su se okupile obitelji koje je povijest rasula na sve strane. Sjećanja su oživjela dok su krenuli u simboličnu šetnju prema obali Save.
Upravo tim putem tisuće su nekada prolazile, prelazile čamcima rijeku i ostavljale za sobom ognjišta, rodne kuće i zavičaj – a ispred njih se otvarala nepoznata budućnost. U crkvi u Davoru svetu misu predvodio je banjolučki biskup u miru mons. Franjo Komarica, koji je i sam bio svjedok stradanja i progona. U središtu mjesta postavljena je spomen ploča koja će trajno podsjećati na taj prijelomni događaj za budućnost hrvatskog naroda sjeverozapadne Bosne.
Podsjećanja radi, samo nekoliko dana nakon oslobodilačke akcije Oluja, 14. kolovoza 1995. u Banjoj Luci potpisan je tzv. dogovor o „nesmetanom odlasku civilnog stanovništva“ s prostora Republike Srpske. Pod posredovanjem Međunarodnog komiteta Crvenog križa, taj papir bio je zapravo legalizacija etničkog čišćenja. U dvadesetak dana nakon toga iz banjolučkog je kraja protjerano još 20.000 Hrvata. Autobusima su dopremani do Save kod Srpca, a potom prebacivani čamcima u Davor.
U tom sabirnom centru, između kolovoza i listopada 1995., kroz maleno mjesto s tek 2.800 stanovnika prošlo je više od 20.000 prognanih Hrvata i Bošnjaka. Iako iscrpljeni, gladni i poniženi, upravo su tu doživjeli trenutke olakšanja i sigurnosti.
– Naša udruga Nazaret okuplja oko 400 članova prognanika iz banjolučkog kraja. Želimo da ovaj dan ostane trajno sjećanje na patnje našeg naroda, ali i na veliko srce Davoraca. Oni su otvorili svoje domove, duše i srca. To se ne zaboravlja - kazala je Jacinta Laštro, tajnica udruge Nazaret, koja je i organizirala ovogodišnje obilježavanje.
U sjećanjima prognanika isprepliću se bol i zahvalnost. Jela Mandić, danas umirovljena vjeroučiteljica iz Petrinje, bila je majka petero djece kad je u kolovozu 1995. napustila Kotor Varoš.
– Imala sam tek jednogodišnju Anđelinu u naručju, a u srcu strah hoćemo li ikada preživjeti. Tek kad smo čamcem stigli u Hrvatsku i ugledali ljude u Davoru osjetili smo olakšanje. Jedna gospođa Ivančić pozvala nas je na okrjepu, policajci su djeci nudili banane. To je njima bilo pravo čudo. Taj trenutak nikada neću zaboraviti - prisjeća se Jela.
Anđelko Ćosić iz Banje Luke, koji danas živi u Petrinji, emotivno opisuje dan kada je s trudnom suprugom i troje djece morao napustiti dom.
– I danas mi idu suze na oči. Najprije su nas strpali u prostorije auto-moto društva u Banjoj Luci, nas tisuće. Bili smo kao u kavezu. Zatim su nas prevezli u Srbac, opljačkali i ukrcali na čamce. Nikada neću zaboraviti trenutak kad nam je čovjek koji je vozio čamac na pola Save rekao: ‘Dobrodošli u Hrvatsku’. Tada smo osjetili slobodu. A Davorci su nam pružili više nego što su mogli. To se pamti dok si živ - kazao je Ćosić.
Ratni načelnik općine Davor Alojzije Jakirčević podsjeća koliko je tereta palo na mala ramena jedne slavonske općine.
– Davor je tada imao jedva 2.800 stanovnika, a na dan je znalo doći i po 2.500 prognanih. Jednu noć u društvenom domu prespavalo je čak 720 ljudi. Ipak, nije bilo stihije. Svaki dan jedna je ulica pripremala hranu, uglavnom kolače. Davor je podnio ogroman teret, ali srce naših ljudi bilo je veće od svake muke - prisjeća se Jakirčević.
Statistike su neumoljive: prije rata u banjolučkoj je općini živjelo više od 29 tisuća Hrvata, danas ih je ondje jedva dvije do tri tisuće. Svi ostali su protjerani. U samo nekoliko tjedana ljeta 1995. kroz Davor je prošlo više od 20 tisuća prognanih, dok je ukupno tijekom rata iz šireg banjolučkog kraja nestalo 80 tisuća nesrba – ubijenih, protjeranih ili raseljenih.
Trideset godina poslije, na obali Save, oni koji su tada bili djeca danas se vraćaju kao odrasli ljudi, roditelji i djedovi. Vraćaju se sjećanjima, ali i zahvalnošću. Davor ostaje mjesto spasa, mjesto gdje su jedni izgubili dom, a drugi pokazali neizmjernu humanost.
Dan molitvenog sjećanja nije tek podsjećanje na patnju i progon. On je, kako su ga zamislili prognanici iz udruge Nazaret, i trajno svjedočanstvo da u najmračnijim trenucima ljudskosti ipak ima – i da ona spašava živote.
Otvori KEKS Pay
