Vukovarska crkva sv. Filipa i Jakova ostala je, u stradanju, i bez svoga križnoga puta pa se prije nekog vremena u Crkvi, ali i izvan nje, počelo razmišljati o izradi i postavljanju novoga.
– Nema mnogo ljudi u Hrvatskoj koji bi se time bavili i mogli to napraviti na zadovoljavajući način a da pritom suviše ne forsiraju radeći nešto što inače ne rade – kaže Igor Zidić, povjesničar umjetnosti, koji je zajedno s PR-menadžericom i direktoricom IM&C agencije Ankicom Mamić prionuo za ideju novoga vukovarskog križnog puta.
– Postoje različite varijante, primjerice da 14 postaja radi 14 umjetnika, ali ja sam uvijek za tradicionalniji aspekt cijele priče, da to radi jedan čovjek. Nema smisla da se pojavljuje 14 Kristova, 14 različitih rukopisa, da se radi strip koji bi bio atraktivniji po ljudima koji su radili nego po sadržaju koji mora prezentirati. Kad radi jedan čovjek, onda je to jednodušno i uvijek bolje iziđe na vidjelo sadržaj – ističe Zidić te dodaje da je zato, među nekoliko imena, na kraju predložio Zlatana Vrkljana, profesora Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba.
Hrvatska katarza
– Tome se izboru ništa ne može prigovoriti jer on dobro vlada figuracijom, koja je ovdje presudna i ne možemo tu priču ispričati apstrakcijom. Usiljeno bi se možda moglo fantazirati u tome smjeru, ali želimo da to bude poznata tradicijska priča, ispričana modernim jezikom, dakako. Sigurno ima još ljudi koji bi to mogli napraviti, ali nadam se da će, s obzirom na Vrkljanovu spremu, njegove tehničke mogućnosti, na njegov figuralni izraz, biti jako dobro – kaže Zidić te dodaje kako će poseban izazov biti postaviti križni put u Vukovaru, gradu koji je sam po sebi svojevrstan "križni put".
– Vukovar je sam križni put i treba klasični sadržaj križnoga puta smjestiti u taj prostor. Odvažno, jednostavno, tj. isto onako kao što je Dulčić "Bijeg u Egipat" smjestio negdje u hvarska brda, pa gledate more i Paklene otoke, što je bilo moćno i dobro. Svojstvo te priče jest da je priča svih, a ne samo jednog čovjeka, jednog ambijenta i jednog kraja. Ona je bitna svakome. Ona priča svakome životnu pripovijest. I Vrkljan će se upravo boriti s tim sadržajem kako uprizoriti Vukovar, koji nije zgrada, već prije svega stradanje, grad koji je gorio, a živio, propadao, a nije se predao – kaže Zidić objašnjavajući kako je riječ o "martiriju koji završava, filmskim rječnikom, happy endom, odnosno iskupljenjem".
– To je katarza. Cijela žrtva tako dobiva smisao i, da ga ne dobiva, onda bi bila dešperatna priča i ni približno ne bi služila i vjerskoj ideji kojoj služi. Vukovar je hrvatska katarza. Stradala su i mala mjesta, koja su do temelja zbrisana s lica zemlje, ali Vukovar je simbol, grad, koji se poput Staljingrada i drugih gradova, branio i kad je propao. Postoje rovovi, skloništa u ruševinama i podrumi iz kojih se pruža otpor i to je slika Vukovara. Zato je on postao simbol – ističe Zidić te dodaje da se u obnovi Vukovara nije krenulo sretnim putem i da ga je energičnije trebalo vratiti u normalan građanski život.
– Tamo je brže nego drugdje trebalo injektirati i novac i ideje da se grad što prije vrati svojoj građanskoj sudbini. Ovako, to životarenje i mučenje, velika nezaposlenost i neprestane političke trzavice, ćirilica ili nećirilica, od problema s udžbenicima i odvojenim školama, sve skupa bilo je prilično nesretno i nije smjelo s takvom nedomišljenosti krenuti u to. Nedopustivo je da grad kao Vukovar danas nema od čega živjeti, nema luke, ozbiljnih industrijskih pogona. Naravno da je prvi krivac za tu nulu bila agresija, koja je sve uništila i nije bilo lako sve ponovno podići, ali Vukovar je mjesto u koje je trebalo ulagati. Mi ulažemo u neke spomenike, a ovdje pred sobom imamo grad spomenik. Da smo, na primjer, sve naše male rasute energije uložili u dva grada koja su najviše stradala, bio bi to sjajan spomenik. Bolji od pojedinih spomenika, tradicijskih i tradicionalnih, kakvi se već rade – kaže Zidić.
Dug prema mrtvima
– Dobro je da su napravljena spomen-područja Ovčare i groblje, ali ne smije ostati samo na tome. To je trebalo prvo učiniti i to je napravljeno. Ali sad treba napraviti nešto i za žive. Mrtve treba sačuvati u uspomenama, ljude koji su dali svoje živote treba čuvati kao svetinju, ali treba nešto učiniti i za žive. Dug prema mrtvima dobrim smo dijelom iskupili. I vukovarska brigada je legalizirana, ušla je u svijest i dokumente Domovinskog rata premda je apsurdno da je trebalo toliko vremena da se to dogodi. Sad je vrijeme da se napravi nešto za žive, da groblje ne budu jedina sastajališta u Vukovaru – kaže Zidić najavljujući da će križni put biti gotov do Velikog petka i Uskrsa 2015. te da će u financiraju postaja sudjelovati 14 mecena dijeleći troškove od 421.400 kuna.
Naprijed u srednji vjek.