'Diskriminativna politika institucija očituje se kroz tretiranje pitanja zaštite istospolnih obitelji kroz poseban prijedlog zakona'
U svezi Zakona o životnom partnerstvu oglasila se i Inicijativa za životno partnerstvo. Inicijativa koja okuplja građane i građanke te udruge i organizacije koje se zalažu za donošenje tog zakona priopćila je kako će on istospolnim parovima omogućiti veliku razinu prava koju treba pozdraviti.
Komentari 29
Molim da se uvaži i moje mišljenje kao komentatora ovdje i da ne brišete komentare. Mislim da je degutantno više slušato ovih par udruga, koje uostalom okupljaju iste članove, a dobijaju svaka milijunske iznose od ovog jadnog naroda. Pored nezaposlenosti, siromaštva, pa čak i gladi velikog broja naših sugrađana, smatram da je pretjerano i preko svake mjere ovo njihovo isticanje. Također smatram da dijelim stavove ogromne većine građana da taj novac ( a radi se otprilike o milijardu i po kuna) koje raznorazne udruge dobijaju, treba biti utrošen na otvaranje radnih mjesta, na školstvo, zdravstvo i socijalu.
Po kruh idemo kod pekara,po mlijeko kod mljekara,popraviti cipele kod postolara, kada nas boli idemo kod liječnika a kada želimo sklopiti brak idemo kod-matičara. A sada će kod matičara ići i neki koji ne sklapaju brak nego nešto treće. Nadam se da će se Ustavni sud očitovati i objasniti gdje se sklapa to nešto treće.
Dakle, nikako ne shvaćam problematiku - gay populacija je dobila mogućnost da svoje sepcifično pitanje riješi na specifičan način specifičnim zakonom. Mogu oni svoju zajednicu zvati kako god žele (pa je tako mogu zvati i obitelj) - ali ta zajednica to nije. Da li je potreban još jedan referendum i o tome? Sukladno tome, nije ovdje riječ o diskriminaciji jer se tipizirani ugovor o pravima i dužnostima zajedničkoga života kojeg nazivamo "istospolno partnerstvo" ne može shvaćati kao pravna definicija braka i obitelji. Jednako tako, kupoprodajni ugovor automobila nije isto što i ugovor u nasljeđivanju - iako su jedno i drugo ugovori. Dakle, gay populacija je željela pravno regulirati vlastiti zajednički život - i to je dobila. Ali to je to, iako bi oni željeli takvo zajedništvo nazvati obitelj, neće moći - život ne funkcionira po principu: "Što se babi snilo..."
Prema podacima Vladina Ureda za udruge, u Hrvatskoj trenutačno postoji 44.915 udruga, odnosno jedna na svakih 95 stanovnika. Svake godine njihov se broj povećava za tri do četiri tisuće. No, to je tek početak priče. U posljednjih su pet godina,pet godina, prema podacima istog ureda, udruge dobile ukupno 7,4 milijarde kuna. Za usporedbu, to je 1,7 milijardi kuna više od godišnjeg proračuna Zagreba. No, pretpostavlja se, što je više puta izneseno u javnosti, da je to samo deset posto izvora financiranja udruga.
To znači da su u pet godina raspolagale s nevjerojatnim iznosom od 74 milijarde kuna. Glavninu novca sposobnije udruge dobivaju iz europskih i privatnih fondova, od tvrtki, međunarodnih organizacija ili pojedinaca. Udruge su oslobođene plaćanja PDV-a, ali mogu imati stalnolno zaposlene djelatnike. Mogu osnovati d.o.o., odnosno trgovačko društvo i poslovati s profitom, primjerice otvoriti ugostiteljski objekt. I tu ulazimo u sivu zonu jer nitko ne kontrolira njihovo poslovanje, osim ako se netko požali, primjerice konkurencija. No, državu to ne zanima. Zanima je samo ono što se uplati iz državnih i lokalnih proračuna, za što se moraju ispostaviti financijska izvješća. ‘To nije naš posao’ - Mi ne možemo kontrolirati rad udruga jer one nisu poslovni subjekti, odnosno primarno nisu osnovane da bi ostvarivale profit. Međutim, kada se pojave na tržištu kao d.o.o., u tom se slučaju gleda njihovo poslovanje. Nismo mi ti koji imaju nadležnost za kontrolu udruga - tvrde u Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. Već dugo nije tajna da se radi o zakonski neodređenom, paralelnom sustavu: zakonski temelj za osnivanje udruge i traženje novca od države jest da je neprofitna, ali istodobno može zarađivati kao d.o.o. Od dobro upućenog državnog službenika doznajemo da je riječ o “legaliziranoj sivoj ekonomiji kojoj zasad očito nitko ne želi stati na kraj”. - Ne zna se uopće koji su instrumenti nadzora takvog rada udruga. Zasad se kontrola svodi na to da se netko žali na dodijeljenu potporu ili ostvarivanje profita
Potpuno se slažem da ova diskriminacija naših sugrađana mora prestati. Svatko ima pravo na svoj privatni život i izbor.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
...opet ...ne razumijem zašto se navedena priča toliko forsira... kao što je negdje u svijetu nepristojno pitati koliko netko zarađuje, koje je vjere i za koga je glasao / glasovao... isto tako nije bitno (te nije pristojno pitati) s kim netko živi... s mamom i tatom... bakom... ženom... mužem... partnerom / partnericom... ili sam... te je li to nečiji izbor ili nužda (s 35 godina živjeti s mamom i tatom)... odnosno zašto pitati ono što ti netko sam ne kaže ili zašto odgovarati na nešto što te nitko nije pitao... i zašto svi mi moramo znati s kim netko živi... do sada za javne a sada i za nejavne osobe.... ako netko baš inzistira... neka se napravi web-stranica i neka se na nju upišu svi koji žele te upišu svoju spolnu orjentaciju, dob, spol i s kim žive, koliko zarađuju i sve drugo što žele... a onda oni koji žele neka pregledaju navedenu web-stranicu... a ostali koji ne žele neka ostanu pošteđeni intime raznoraznih poznatih i nepoznatih osoba...