Sjećate li se Zdravka Martinovića? Te prohladne noći 23. veljače 2007. šetao se sa psićem pokraj potoka Grabica koji teče nedaleko od njegova doma u karlovačkom naselju Dubovac. U daljini su se nazirali obrisi pogona Karlovačke pivovare u kojima je radio cijeloga život, pa i zaradio mirovinu u kojoj je trebao uživati sa suprugom Desankom. Kasnu jesen života, međutim, nikada nije dočekao.
Odjednom je osjetio čudnu toplinu, pa slabost, sve dok se naposljetku njegovo obamrlo tijelo nije srušilo i zapalo u stanje kome. Za njegov život liječnici su se borili gotovo mjesec dana, no 20. ožujka mogli su samo ustanoviti smrt. Otada je prošlo punih pet godina.
– Ako mislite da je sada lakše, nije. Teško mi je, zbog živaca sam na lijekovima – govori danas Zdravkova udovica Desanka Martinović i po tko zna koji put u mislima prevrće priču koja je digla na noge cijelu Hrvatsku i upozorila na opasnosti koje industrija nosi onima koji žive uz proizvodne pogone. No, cijeli slučaj ni danas nije dobio sudski epilog, a Desanka Martinović i dalje provodi svoje usamljeničke dane u istoj trošnoj kućici nedaleko od Pivovare i mjesta na kojem joj je u šetnji sa psom stradao suprug.
– Nikad me nitko od tih ljudi, ali ni iz Pivovare, nije nazvao. Ma i ne trebaju me nazvati. Ja sam pošteno živjela svoj život, poštujem ljude i oni poštuju mene. Za neke koji su cijelo vrijeme bili pokraj mene kad mi je bilo najteže dala bih sve, čak i krv. Ovi drugi koji nisu ljudi meni i i ne trebaju – kaže gospođa Martinović.
Ljudi me vole i poštuju
– Danas vidim koliko je teško mnogim ljudima. I mljekari prosvjeduju. Sjećam se kako je moja mama mene othranila samo s jednom kravom. Ipak za školu nije bilo novca, pa sam vrlo mlada sama otišla od kuće i već tada krenula u životnu borbu. Uspjela sam završiti osnovnu školu, a poslije sam radila u Velebitu, 27 godina. Bila sam tamo sve dok nije propao. Znam kako je teško živjeti, zato smo moj Zdravko i ja oduvijek, koliko smo mogli, pomagali djeci. I baš kad smo se nadali da će sve biti dobro, kad su i oni pronašli svoj život, a mi dobili unučad, dogodila se tragedija – kazuje Desanka Martinović. Danas živi od suprugove mirovine. I dalje pomaže djeci i svojim unucima. Ipak, kao što je to činila i godinama prije, nakon obiteljske tragedije vratila se svojem prijašnjem poslu. Čisti stubišta po karlovačkim stambenim zgradama.
– Neki su ljudi bili toliko dobri prema meni i, kad se dogodilo to sa Zdravkom, nisu htjeli uzeti nekog drugog. Čekali su na mene i zato sam odlučila nastaviti s tim poslom i vratiti im se. Tako i danas čistim tri ulaza u zgrade koja mi nije daleko. Volim te ljude, a oni me zaista poštuju – kaže Desanka Martinović.
O sudskom procesu protiv optuženih za smrt njena supruga ne voli govoriti, kao ni o novcu koji bi za odštetu mogla dobiti ako presuda postane pravomoćna.
– Ma koji novac! Ništa mi mog Zdravka ne može vratiti. Nikakav novac – rekla je kratko.
Iako je cijeli slučaj izazvao velik interes javnosti, na kraju bi sudski postupak koji je slijedio mogao porušiti neke od neslavnih rekorda u sporosti. U presudi koja je objavljena 19. veljače 2010. Mađar Gabor Ligeti, Slaven Siladić, Zrinka Odrčić i Marija Tufeković osuđeni su na tri, a Marinko Kovačević na dvije i pol godine zatvora. Svi su u vrijeme stradavanja bili na čelnim mjestima tehničkog sektora Karlovačke pivovare. Njihova tvrtka kažnjena je s tri milijuna kuna. Iako se tada činilo da je slučaj barem korak bliže rješenju, sve se neočekivano ponovno oduljilo. Najprije je sutkinji trebala cijela godina da javno objavljenu presudu napiše i pošalje je strankama.
– Ma nemojte pretjerivati, ne čekamo presudu baš "tako" dugo. Vjerujem da sutkinja teži savršenstvu pa joj toliko dugo treba da sve prenese na papir – rekao je sarkastično u očekivanju presude odvjetnik Veljko Miljević, koji je u slučaju zastupao Karlovačku pivovaru.
No nezadovoljstvo svih okrivljenih i njihovih odvjetnika presudom, pogotovo objašnjenjem na kojem se temeljila, bilo je već tada očito.
– Vjerujte mi da nakon objave presude sutkinju nisam baš mnogo puta pozdravio – poentirao je Miljević.
Žalbe na čekanju
Kad je presuda, nakon godinu dana, napokon stigla do okrivljenih, svi su uložili žalbe.
– Presuda zaista nema smisla. Govori se o CO2 koji je bio u zraku i smrti tog nesretnog čovjeka, a da svi ti ljudi koji su mu pomagali i spašavali ga nisu imali nikakve tegobe – rekao je zastupajući drugu stranu Zvonko Žaja, odvjetnik Marije Tufeković. Od žalbi koje su poslane na presudu Vrhovni sud cijelu godinu nije uspio niti pokrenuti njihovo rješavanje, a kamoli doći do nekog zaključka.
– Spis vezan uz optuženika Gabora Ligetija i druge u Vrhovnom sudu republike Hrvatske zaprimljen je 30. ožujka 2011. godine. Predmet se nalazi u radu, a javna sjednica, koju su zatražile stranke, još nije sazvana – rekao je Zdravko Stojanović, tajnik Vrhovnog suda. Na pravdu će se, nema sumnje, još neko vrijeme pričekati.
Killyouvačko.... tako bi se trebalo zvati... Količina bahatosti i hladnoće prema \"malim\" ljudima je odvratno velika. #podsjećam i na slučaj Trešnjevka# \"U nesreći na Trešnjevci poginuli su majka (49) i sin (18)\" Do dan danas - ništa.... stidite se...