Iako otvoreno priznaje kako nije volio taj zanat, legendarni koprivnički brijač, 81-godišnji Josip Merić, kaže da ne žali za ničime jer mu je to bio kruh.
- Brijanje je neugodno za onoga koji radi. Ima svakakvih ljudi, karakteristika lica, niz elemenata koji utječu na efikasnost izvedbe. Ipak, svoj posao sam uvijek radio savjesno i kvalitetno, a majstorija kvalitete bila je dobro održati alat. Kako je to samo teško bilo kada smo brat i ja subotom znali imati i 120 mušterija - započeo je Merić i otkrio da u zanat nije došao svojevoljno.
Prvi koraci uz brata
Nakon što su partizani 1943. zauzeli Koprivnicu, godinu kasnije prekinuto je školovanje u gimnaziji, a pošto je njegov brat Stjepan u to vrijeme vodio brijačnicu Pinco, povukao ga je k sebi. Tamo su radili nekoliko mjeseci, a potom su otišli Josipu Cankiju koji je imao brijačnicu na prostoru današnje knjižnice. Za njega su radili do 60-tih godina, a tada su preuzeli njegovu radnju i u tom prostoru se zadržali još 10-ak godina. Kasnije su preselili na Zrinski trg 1.
- Bilo je lijepo raditi s bratom, ali to nije bilo zdravo. Od njega sam bio mlađi 10 godina, slagali se jesmo, ali su nam neka razmišljanja bila i različita. Kada je brat umro 1981. godine, potpuno sam se osamostalio i čvrsto postao svoj gazda - kaže Merić, koji je u penziju (ne voli riječ mirovina, op.a.) otišao 2001., ali još do prije nekoliko godina dvaput tjedno je radio.
- Imao sam velik broj svojih mušterija od kojih sam neke dvorio i više od 50 godina. Definitivno sam prestao kada sam osjetio da ne mogu dati 50 posto svojih vrijednosti - priča Merić, koji je nedavno objavio i knjigu "Koprivničke pričice iz brijačnice" na nagovor nekoliko starijih Koprivničanaca, a posebno Kreše Blažeka iz županijske Turističke zajednice.
- Za rada nisam puno pričao, ali sam dobro slušao i snimao. Sve sam pisao iz sjećanja, na duhovit i pozitivan način. Kako držim do poslovne etike, nisam pisao pikanterije, one su ostale u brijačnici - ističe Merić, koji je ipak otkrio najzanimljiviji i najteži trenutak u svojoj karijeri.
- Najdelikatnija situacija bila je kada sam britvom zarezao vrat i to nikome drugome nego sekretaru unutarnjih poslova. No, zahvaljujući njegovu razumu nije poslije bilo neželjenih posljedica za mene - prisjeća se legendarni koprivnički brijač, koji je daleko više uživao u poslu frizera.
Uređivao gradsku elitu
Kroz njegove ruke prošli su brojni gradonačelnici, doktori, profesori, naivni umjetnici poput Ivana i Josipa Generalića i mnogi drugi ugledni građani, a uljepšavao je i misice. Priznaje da se od rada moglo pristojno živjeti, iako su cijene kod njega bile daleko manje nego u Zagrebu, a kvalitetom nije odskakao. Od svega, najveća mu je radost što je frizerskom zanatu poučio svog unuka Gorana, koji i danas ima svoj salon. Zašto ga nije naučio i brijati, zanimalo nas je.
- Namjerno ga to nisam naučio da nema problema. Ne može dobro raditi svoj posao, ako nema kontinuitet. Pa ne može vježbati na balonima - odgovorio je Merić i posebno naglasio svesrdnu pomoć supruge Marije koja se kroz godine "nešto naprala veša", a bila mu je uvijek i dobronamjerni kritičar.
Nakon što je Josip otišao u penziju, njegov unuk nastavio je raditi na adresi Zrinski trg 1. Prije nekoliko godina je iselio, a taj prostor danas stoji devastiran i prazan.
- Ne želim govoriti o razlozima Grada da tamo više ne bude frizeraj - rekao je Josip i zaključio da kada danas tamo prolazi nema uopće osjećaj da je tamo ostavio tolike godine.
Koliko je meni poznato jedan koprivnički brijač zarezao je vrat ustaškom ili njemačkom oficiru pa je zbog toga morao u partizane... Od toga je zatim nastao i film...