Što misliš da je umjetnik? Imbecil koji ima samo oči ako je slikar, uši ako je glazbenik ili liru u svakoj komori srca ako je pjesnik – ili čak, ako je boksač, samo neke mišiće? Naprotiv, on je istodobno političko biće koje je stalno budno na užasavajuće, strastvene ili ugodne događaje u svijetu, oblikujući se potpuno prema njihovoj slici. Kako je moguće biti nezainteresiran za druge ljude i kakvom hladnom nonšalancijom se možeš odvojiti od života koji oni tako obilno pružaju? Ne, slikarstvo nije namijenjeno ukrašavanju stanova. To je ofenzivno i obrambeno oružje protiv neprijatelja – tako je o svrsi umjetnosti govorio Pablo Picasso, čija je "Guernica" postala možda i najveći povijesni antiratni simbol, politički akt. Nastala nakon što su Francovi nacistički saveznici 1937. bombardirali gradić Guernicu i selila svijetom sve do 1981. i svrgavanja fašističke uprave – umjetnik ju je odbijao smjestiti u Španjolsku sve dok se u njoj ponovno ne uspostavi demokratska vladavina. I dok je Picasso stvorio svoje remek-djelo kao akt otpora neslobodnoj državi, država se (a prije nje druge društvene tvorevine) oduvijek postavlja kao selektor kulturne memorije. Preko svojih institucija: ministarstva kulture, muzeja, akademija, kulturnih centara i javnih natječaja bira koga i što će financirati, formirajući na taj način kolektivno pamćenje. Kulturna politika oblik je društvenog inženjeringa: kanonizacija određenih umjetnika i djela oblikuje kolektivnu memoriju i kulturni identitet nacije. Umjetnici koji dobiju vidljivost, sredstva i institucionalnu potporu postaju "službena" povijest umjetnosti. Drugi, možda jednako vrijedni, ostaju na margini, poznati tek svom uskom krugu. Time država, ne samo da podržava kulturu nego i proizvodi kulturni kanon, uvijek i ideološki filtriran. Tako koristi umjetnost kako bi legitimirala vlastiti identitet, vrijednosti i viziju budućnosti. Tako su Vespazijan i rimski državni fondovi financirali izgradnju Koloseuma, nacistička vlast skulpture i monumentalne spomenike Arna Brekera koji su idealizirali "Übermenscha", dok je Rusija stanice moskovskog metroa "Komsomolsku" i "Majakovskaju" pretvorila u prava remek-djela ukrašena mozaicima, kipovima i lusterima, simbolizirajući moć i ideal komunizma. Neki drugi režimi koriste upravo suprotno – destrukciju kao svoj izraz. U ožujku 2001. talibani su dinamitom gotovo posve uništili najveće kipove Bude na svijetu, ne bi li se umilili Osami bin Ladenu. Danas, kako bi pokazali "umivenije" lice, mole UNESCO da ih restaurira.
'Zabraniteljima' nije smetalo financiranje dvostrukog vještačenja Agrokora javnim novcem, pa financiranje stranaka, više od 50 milijuna eura godišnje za Crkvu...
Komentara 14
Kakva kultura, takva i poruka. Platim za jedan musical bez problema 400 ili 500 eura za obitelj, ali ove besplatne kvazikulturne ideološke tričarije ne bih pogledao niti da taj novac plate meni. Kada producirate nešto uistinu vrijedno za što ljudi hoće platiti ulaznicu, tada se javite.
Nad kulturom zločin čine "umjetnici" koji kulturu zlorabe za svoje niske politikantske pobude. Tome je šutljiva većina rekla Ne! Zato glasna manjina urla bez prestanka.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Dan kada je šutljiva večina rekla "dosta je"