Prosinac je i nedostaje mi Prijatelj. Sada bi već, u ona obična vremena, odavno se javio s nekoliko tekstova u Obzoru, uz uobičajenu ispirku “znam, preopširan sam, opet, ali šta ću...” i ja bih šuteći likovao u sebi i mislio neka je samo tih rečenica kad je ionako svaka na svome mjestu. I bila bi. Bez iznimke. S radošću sam tada koristio uredničke ovlasti ili ono što je u mehanizmu objavljivanja od njih ostalo da proširim prostor, da se prelijemo na novu stranicu jer sve je tad imalo smisla. Sada bi već, isto tako, odavno aureolom muzike moj Prijatelj obasjao bar 20 tisuća lica i prelazak iz jedne u drugu godinu učinio laganim i sretnim, nekako ljudskim i na tom euharistijskom slavlju dobrote i energije duha svijet je bio mjesto na kojem se isplati živjeti, kao što bi vas uvijek iznova šokiralo koliko istomišljenika dobrote postoji oko vas, samo je premalo oni koji ih znaju, mogu i imaju interesa okupiti. “Osmeh se vratio u grad”, moglo bi se reći. No, zlo je primjerenija valuta za zaradu, podjela je lagodan oblik vladanja, mržnja dovoljno iracionalna da vas zaokupi generacijama. Nedostaju mi i razgovori o starim knjigama, novim pjesmama, mogućnost da pošaljem mejl u bilo koje doba dana (čitajte noći) i da ujutru neću biti krivo shvaćen nego će me dočekati odgovor ili će zazvoniti mobitel... Nedostaju mi ne samo razgovori nego i ono što ne moraš reći, a druga te strana savršeno razumije. Bio je to neki naš “novosadski dogovor”. Razumijevanje u neizrečenom. U tome je bilo posebne veličine. Nedostaje mi i što Zvone više ne može dobiti link s novom pjesmom da iz nekog Milana, Švicarske ili koje to Europe pošalje nadahnutu impresiju onoga što je upravo čuo uz dječački iskren zaključak “zato je On naš, zato ga i volimo”.
Bio je to neki naš “novosadski dogovor”. Razumijevanje u neizrečenom. U tome je bilo posebne veličine
Otvori KEKS Pay
