Lice s fotografije ne reklamira pastu za zube, nego politički sustav za
sretne radnike. Reklama se pojavljivala često koliko i danas reklama
jednog reformatorskog domoljubnog biskupa: bila je na novčanici, a obje
novčanice jednako svakidašnje.
Stariji će se možda prisjetiti i reći: “Gle, Alija Sirotanović!” – i
pogriješiti. Za ljubav činjenica, to je Arif Heralić, ali mnogi ni u
svoje vrijeme nisu marili je li, ili nije, ime čovjeka na novčanici od
deset dinara Arif ili Alija.
Neki su ga iz pučke šale nazivali čovjekom somom jer je njegov lik bio
na novčanici izdanoj početkom šezdesetih nominale 1000 dinara pa iako
su denominacijom već 1. kolovoza 1965. “somu” otkinute dvije ništice,
toj su novčanici još dugo tako tepali. Arif Heralić s gravire bio je
metalurški radnik na visokoj peći u zeničkoj željezari, a fotografiju
koja je graviri predložak, snimio je, u općoj propagandnoj potrazi za
“novim čovjekom socijalizma” 1954. godine Borbin fotograf Nikola Bibić.
Sretni radnik Arif Heralić umro je u ljeto 1971. godine bolestan i
siromašan.
Za razliku od Arifa “soma”, Aliju Sirotanovića mnogo se manje
fotografiralo, ali je bio jak simbol druge vrste. “Druže Tito, meni
treba veća lopata da bolje radim”, požalio se u susretu s Maršalom, ali
je potom sam sebi iskovao lopatu “od 20 kilograma” i oborio svjetski
rekord u ugljenokopu Kreka tako što je njome u samo jednoj smjeni
iskopao 17 tona ugljena, pa se govorilo da je nadmašio Rusa Alekseja
Stahanova (1906. – 1977.), koji je 1935. godine postao socijalistički
celebrity jer je 31. kolovoza te godine minirajući u rudniku
Centraljnaja Irmino u Donjecku u 5 sati i 45 minuta odvalio 102 tone
(premašio je normu 14 puta), a potom je svoj rekord udvostručio 19.
rujna iste godine: čak 227 tona miniranoga ugljena u dubinskom kopu.
Bio je to toliki propagandni učinak da se Stahanovljev portret pojavio
i na naslovnici magazina Time u prosincu iste te godine. Zanimljivo,
državna je propaganda tada Aliju prikazivala kao radnika koji je
“nadmašio Stahanova”, ali podaci očigledno kažu da se uopće nisu
natjecali u istoj disciplini, nego je to bilo sokoljenje naroda za
raskola između Tita i Staljina.
Mnogo je važnije to što su udarnici poput Stahanova i Alije
Sirotanovića iskorištavani kao primjer u posve suprotnom svojstvu od
temeljnih radničkih zahtjeva poznatih kao “tri puta osam” prvi put
istaknutima u svibnju 1847. godine u Engleskoj kada se tražio 40-satni
radni tjedan umjesto 60-satnoga. Od općega štrajka iz 1884. u SAD-u i
prvom prvosvibanjskom povorkom koja traži “8 sati rada, 8 sati kulture
i 8 sati počinka”, neki su to ostvarili, a neki su sve dalje od toga –
oni koji u nas barem imaju posao.
RAD I RED Sve smo dalje od zahtjeva iz 1847. godine
Čovjek som nije Alija, nego Arif
