Condoleezza Rice: Pogrešno smo pristupili obnovi Iraka

Ovdje nije u pitanju intelekt, nego cistoca duše.

Tipicno americki, uvijek pametni poslije !!!!!!!!!!!

Priča o djeci Faludže Šest godina nakon žestokih borbi u iračkom gradu Faludža, između američkih snaga i sunnijskih boraca, u ovom gradu se pojavio uznemirujuće veliki broj slučajeva djece sa raznim porođajnim manama i deformitetima. Faludža je grad koji se se nalazi manje od 65km od Bagdada, ali i danas može biti opasno da se dođe do njega. Kao rezultat toga, do danas, nije izvršena nijedna velika i temeljita medicinska istraga, pogotovo od neke medicinske ekipe sa zapada, da bi se ispitale optužbe da je oružje, koje su koristili Amerikanci, izazvalo mnoge ozbiljne zdravstvene probleme u ovom gradu. Iračka vlada je na stavu da postoji jedan ili dva slučaja viška djece sa porođajnim manama, u odnosu na irački prosjek, u toku jedne godine. Ali u impresivnoj novoizgrađenoj bolnici u Faludži, pronašli smo pedijatitricu specijalistu dr. Samiru Al- Ani, koja nam je rekla da ona vidi 2-3 slučaja djece sa porođajnim manama po danu!! Većina od njih, kaže ona, pate od problema sa srcem. Kada smo je upitali šta je uzrok tome, ona je rekla:“ Ja sam doktor. Ja moram biti naučna i precizna u svom govoru. Nemam ništa dokumentirano. Ali ono što mogu reći jeste da se broj slučajeva iz godine u godinu povećava.“ Ova doktorica, kao i većina drugog medicinskog osoblja u bolnici, bili su očito nerzvozni i uplašeni da bi otvoreno govorili o ovome problemu. Oni su vrlo dobro svjesni da ono što govore ide protiv službene verzije iračke vlade, a privatno su nam mnogi rekli da su iračke vlasti vrlo oprezne i odlučne da ne osramote ili upletu Amerikance u ovaj slučaj. Nema službenih podataka o broju i prosjeku djece sa porođajnim manama u Faludži. A američke vojne vlasti su apsolutno korektne kada kažu da nisu svjesni da postoji bilo kakav službeni izvještaj o ovom povećanju broja beba sa porođajnim manama u Faludž- jer takvi izvještaji ni ne postoje. Ali nemoguće je, kao obični posjetitelj, ne zapanjiti se užasnim brojem slučajeva djece sa raznim tjelesnim manama i deformitetima ovdje. Mnogo puta smo čuli od stanovnika da su im dužnosnici i vlasti u Faludži otvoreno rekli i upozorili žene da više ne bi trebale imati djece tj. da ne bi trebale više rađati. Kada smo otišli u jednu kliniku za hendikepiranu djecu, osoblje nam je dalo bezbroj slika djece sa užasnim porođajnim manama i deformitetima. Na jednoj fotografiji pokazali su mi bebu rođenu sa tri glave. I dok smo bili u klinici narod je stalno dolazio sa djecom koja u patila od ozbiljnih problema- mala djevojčica sa samo jednim ramenom, nekoliko paralizirane djece, i jedna djevojčica koja je bila u tako teškom stanju da sam tražio od kamermana da je ne snima. U klinici su nam rekli da se najgori problemi mogu naći u oblasti Al- Julan, nedaleko od rijeke. Taj dio grada je bio centar otpora Amerikancima za vrijeme dvije velike ofanzive u aprilu i septembru 2004. godine, i bio je izložen stalnom bombardovanju i granatiranju. Otišli smo kod kuće u kojoj je bilo troje djece, svi su imali ispod šest godina, i koji su patili od raznih bolesti. Dvojica dječaka su bila djelomično paralizirana, a njihova malena sestrica je imala ozbiljnu ozljedu mozga. Kao i svi drugo roditelji sa kojima smo pričali, njihova majka nema nikakve sumnje u to da su američki napadi odgovorni za stanje njene djece. Vani, jedan čovjek koji je čuo da smo došli, donio je svoju četverogodišnju kćerku da nam je pokaže. Ona je imala šest prstiju na svakoj ruci i nozi. Takođe je patila od drugih, ozbiljnih, zdravstvenih problema. Otac nam je rekao da je njegova kuća, u kojoj još uvijek žive, pogođena američkom granatom za vrijeme borbi 2004. godine. Ovi slučajevi bi mogli biti povezani i sa pijaćom vodom, posebno u oblasti Al- Julan. Nakon što su borbe završene, ruševine i ostaci srušenih objekata su buldožerom zgrnuti u rijeku, a većina ljudi iz te oblasti snabdjeva se vodom baš iz te rijeke. Pravi uzroci ovog ozbiljnog problema, kao i efekti oružja koje su Amerikanci koristili, mogu biti otkriveni samo temeljitom, nezavisnom istragom medicinskih eksperata. Ali dok se sigurnosna situacija ne poboljša, ovakvu istragu će biti vrlo teško sprovesti. Piše: John Simpson Izvor:BBC News

Vještica

neka posjeti bagdadske studente ako smije da joj se oni lično zahvale na oslobođenju iraka .ne to je okupacija zna to ona sama a o obnova iraka to im ni na kraj pameti već otimanje naftnih resursa i razaranje a ova je garant dobra nekoliko desetina miliona jer ona ima morala i poštenja kolko ledenjaka sahara

Ameri su glupani. Samo to nikako da shvaćaju, čast malim iznimkama. Yebe ih vlada a oni to 100% podržavaju. Vidite ima i gorih od nas u HR.

ameri su zlo vece od heseina kojeg su smaknuli. zato i jesu uspijeli.

Svaki put bih ponovo oslobodila Irak od Sadama Huseina. Oslobađate njih dobrano od iračke nafte i ne pitate za cenu.Galantno naftu plaćate životima iračkog stanovništva.

Niko se ne usuđuje nazvati to genocidom ( Llewellyn H. Rockwell, Jr.) Kako je svima nama udobno u SAD-u, dok ulazimo u debate oko američke okupacije Iraka, da li „mi“ donosimo njima slobodu ili da li je njihova sloboda zaistasta vrijedna žrtve tolikog broja naših muškaraca i žena. Mi pričamo o tome da li su ratni ciljevi zaista postignuti, kako da se povučemo graciozno, ili trebamo jednu hiper ofanzivu da završimo već jednom cijeli taj posao.Ali postoji jedna stvar o kojoj Amerikanci ne govore: o životima Iračana, ili, radije, smrti Iračana. To je interesantno jer mi živimo u vremenima ekstremnog multikulturalizma i globalnih odnosa. Mi obožavamo međunarodne humanitarne radnike, idemo u misije pomaganja preko, lijemo suze zbog patnji onih koji pate od gladi i bolesti, volontiramo naporno da donesemo vodovodne cijevi u Ekvador, mreže za komarce u Ruandu, čistu vodu u Malavi, ljudska prava u Togo i lijekove u Bangladeš. Ali kada „mi“ prouzrokujemo nesreću, odjednom zavlada tišina. Nešto je čudno, sumnjivo, čak i nelojalno u osobi koja bi govorila o smrti u Iraku od američke invazije 2003.godine. Možda je osoba koja plače za Irakom ustvari teroristički simpatizer. Napokon, većina smrti je prouzrokovana „sektaškim nasiljem“, i ko može spriječiti lude islamske sekte od toga da se međusobno ubijaju? Jer bolje je da se ubijaju međusobno, nego da ubijaju nas, zar ne? Dobro, vrijeme je da počnemo misliti o brojkama, čak iako je američka vojska odlučila da brojanje tijela nije vrijedno njihovog vremena. Opinion Research Business, vrlo poštovana firma koja se bavi anketama iz Velike Britanije, upravo je završila jedno detaljno i rigorozno istraživanje u Iraku. U prošlosti, rezultati ove kompanije su bili korišteni od strane Bushove administracije kada god su se brojke i rezultati činile povoljnim za američke ciljeve. Međutim, zadnji izvještaj nije privukao ni najmanju pažnju u SAD-u. A evo zbog čega: više od milion ljudi je ubijeno u Iraku od početka američke invazije, prema ORB-u. Da, druge procjene su niže, ali morate biti impresirani sa onim što su oni otkrili. Čini se vrlo vjerodostojnim. U Bagdadu, gdje je američko prisustvo najviše naglašeno, skoro pola domaćinstava govori da je izgubilo člana familije kao rezultat ubijanja ne neki od načina. Pola smrti je od rana od puščanih metaka, 1/5 od autobombi, a 1/10 od bombardiranja iz zraka. Totalni broj ubijenih nadmašuje broj ubijenih u genocidu u Ruandi 1994.godine. Ostavljaući na stranu ove zapanjujuće rezultate, ono što mi je najviše palo u oči jeste broj mrtvih koji nisu niti sunije niti šije. Takođe upada u oči da što ste geografski dalje od prostora na kome američke trupe vrše svoje aktivnosti to se nalazite u mirnijim područjima. Amerikanci misle da donose slobodu u Irak, ali podaci govore da oni jedino donose smrt i patnju. Ako si ikada izgubio člana familije, znaš da život nikada više nije isti. To prouzrokuje različite vjerske, društvene ili bračne traume. Dovoljno je loše da izgubiš člana familije zbog neke bolesti. Ali kada ga izgubiš hladnokrvnim ubistvom, u ekspoloziji auto bombe ili od bombe izbačene iz zraka? To sigurno prouzrokuje osjećaj bijesa i motivaciju za osvećivanje. Tako govorimo o 1,2 miliona ljudi ubijenih na ovaj način, i ovdje se ne ubrajau žrtve koje su ubijene za vrijeme same invazije zbog zločina pokušavanja pružanja otpora invaziji strane sile, niti 500.000 djece i starih ljudi koji su ubijeni američko- UN anticivilnim sankcijama u deset godina prije okupacije. I ne laskajmo sebi mišljenjem da su oni ništa više nego usijane glave koje se međusobno ubijaju bez nekog dobrog razloga. Samo u zadnjem vikendu, ima primjera koji govore suprotno. Neki od „legendarnih“ plaćenika, koji rade za američku vladu, vozili su se kroz sunijsko područje Mansour u Baghdadu. Vozili su svoje SUV-ove, kada su svjedoci začuli pucnjavu koja je trajala 20 minuta. SUV-ovi su se kasnije odvezli, ostavljajući najmanje 9 ljudi mrtvih na cesti. Zašto? Niko ne zna. Sigurno će biti istraga. Već je bilo izvinjenja. Kompaniji je oduzeta dozvola za rad od strane iračke vlade. Na koliko vremena- niko ne zna. Ali to je samo simbolična gesta. Neće tu biti pravde, ali ni opraštanja.Oni koji obraćaju pažnju na ove stvari, mogu čuti samo riječi glasnogovornika State Departmenta:“ U krajnjem slučaju jeste da mi želimo osigurati sve moguće da bi se spriječilo gubljenje života nevinih ljudi.“ U svijetlu ove cifre od milion i više mrtvih Iračana, ovakva izjava zvuči kao neka zla šala. SAD je prouzrokovala krvoproliće u Iraku koje se rijetko gdje dogodilo u zemljama koje mi smatramo nasilnim i u kojima su se dešavali ratovi. Nevjerovatno je za pomisliti da se to dogodilo u zemlji koja je nedavno bila liberalna i civilizirana zemlja, ako se uzmu u obzir standardi u toj regiji. To je bila zemlja koja je imala problem sa imigracijom, posebno među dobro obrazovanom i talentiranom klasom. Oni su dolazili u Irak zbog toga što je to bilo društvo najbliže zapadnom uređenju i životnom stilu, ponovo uzimajući u obzir standarde ovog regiona. Amerika je ta koja je pretvorila ovu zemlju u polje za ubijanje.. Zašto se ne suočimo sa ovim? Zašto ne preuzmemo odgovornost? Razlog ima veze sa ovom misterioznom stvari koju nazivamo nacionalizam, koji predstavlja religiju za nacije u ratu. Mi smo od Boga dani oslobodioci. Oni su đavolski teroristi. Nikakvi drugi podaci, brojke ili suprotne informacije ne prodiru u ovu nereligijasku vjeru. Tako je sa svakom zemljom i svim vremenima. To je intelektualno sljepilo koje rat stvara. Takvo sljepilo je uvijek neopravdano, ali možda razumljivije u vremenima kada su informacije bile puno ograničenije, kada su nas tehnološka ograničenja zaista spriječavala da znamo istinu cijelo vrijeme. Kakav izgovor mi imamo danas? Naše sljepilo nije tehnološko već ideološko. Jer mis mo dobri momci, zar ne? Svaka nacija misli tako o sebi, ali sloboda je dobro poslužena od nekolicine koji se usuđuju da misle kritički. Suštinski postulat zapadnjačke misli, ili to mi sebi kažemo, jeste univerzalna i konačna vrijednost ljudskog života. I zaista je to istina. Nijedna osoba niti grupa nije bezvrijedna - pa ni oni koje je naša vlada označila kao neprijatelje. Izvor: LewRockwell