Umrla mi je prijateljica Branka, koja mi je bila velika podrška i
promotorica, koja je počela pisati neke crtice o svojim doživljajima u
liječenju, tj. u borbi protiv raka. Ona je XD modu koristila u borbi
protiv raka. Svaka kemoterapija prošla je uspješno zahvaljujući
njezinoj potrebi da uvijek bude dobro odjevena i dotjerana, kao za
snimanje editorijala.
To je bio fenomen i za njezina onkologa, primarijusa Mislava Grgića iz
Klinike Rebro. Svi smo bili svjedoci pravog čuda. Čak je i pokojni
književnik Simo Mraović - jer su se zajedno liječili - bio svjedok toga
i htio joj je pomoći da to zapiše i ispriča drugima. Tako sada mogu
reći da moda i liječi, a ne da samo čini čovjeka”, napisala nam je u
mailu poznata naša modna dizajnerica Ksenija Vrbanić iz Čakovca,
odgovarajući na naša pitanja o svojim skorašnjim gostovanjima na
svjetskim sajmovima i događanjima u Düsseldorfu, Kopenhagenu, New Yorku
i Parizu, kamo ide s kolekcijom svoje marke XD, Xenia Design, za jesen
i zimu 2009./2010.
Jasno je da smo nakon toga pisma htjeli čuti i napisati priču o borbi
gospođe Branke Horvat s rakom, kao potvrdu čovjekove hrabrosti u borbi
za život koji mu je darovan, pa se za njega valja boriti svim snagama.
Gospođa Branka Horvat umrla je u 57. godini života, za koji se borila
punih pet godina. Zapravo, produžila si je život pet godina, jer su
nebrojene metastaze upućivale na neusporedivo brži kraj. Njezina je
obitelj jedva izdržala naš razgovor. Suze su nam svima punile oči dok
smo u zagrebačkom stanu njezine sestre Sonje Dijaković razgovarali o
modnim stvarima koje bi nam se inače činile banalnima i rubnima, da
nisu bitno pomogle pokojnoj Branki Horvat.
Na malom ormariću pokraj nas stajala je njezina crno-bijela
fotografija, stara izblijedjela fotografija koju je 30 godina njezin
suprug Tibor Horvat nosio u novčaniku. Snimljena je 1977. u Burmi, kad
ju je prvi put ugledao i zauvijek pohranio u svoje srce. Na kraju
razgovora gospođa Sonja upalila je lučicu i stavila je pokraj slike
svoje sestre.
Branka (desno) sa
sestrom Sonjom Dijaković
Zbogom tmurne slike
– Uvijek ću pamtiti kako je Branka izgledala kad je počela dolaziti k
meni, tj. u Zagreb, na terapije iz Čakovca, kad sam mislila da je bolje
negoli je bila. Pamtit ću njezine crveno našminkane usne i prsten s
crvenim rubinom. Bila je jako dotjerana. Mislila sam kako super djeluje
terapija. A onda smo se spustile do dućana i ja sam vidjela kako šepa,
kako vuče nogu. Pravila sam se da to ne vidim. Kasnije se sve to
popravilo.
Sve do prije pet-šest mjeseci, kad su joj se otvorile rane na nogama.
No ona bi ih uredno previjala, odjenula tajice i cipele i hodala. Nije
htjela u bolesničku postelju – priča Brankina sestra Sonja. – Uklonila
je sve tmurne slike sa zida, tamni teški namještaj, pa čak i perzijski
tepih. Iz Ikee je naručila svijetli, bijeli ležaj i crveni jastuk. Sina
i kćer natjerala je da završe studije...
Sve je počelo prije pet godina. Na Staru godinu je još plesala u
MaxMarinim cipelama kad joj je pozlilo. Otkrilo se da posvuda ima
metastaze. No ona nije htjela ni čuti gdje su. Bile su joj važne druge
stvari. U svojoj je oporuci nasljeđivanje nekretnina riješila u
nekoliko rečenica, ali je zato vrlo pedantno opisala narukvice koje je
donijela iz Kine i tko će koju naslijediti – priča gospođa Sonja.
Njezin suprug Tibor Horvat, arhitekt koji danas radi samostalno,
prisjeća se kako se u sretnim danima njegova Branka brinula o tri
prodajne galerije koje su imali u Čakovcu, u Milni i u Poreču. Brankin
savršen ukus svakoga bi očarao. Galerije su bile odlično uređene, dobre
su autore držali - Srneca, Petercola, Murtića, Kulmera, Kipkea...
Branka 1977. u Burmi
gdje je upoznala svog supruga Tibora
Pratili su aktualnu umjetničku scenu i dizajn. Borisu Ljubičiću su, na
primjer, pripremili izložbu i tiskali majice s glasovitim porukama
“Mrak se širi brzinom svjetlosti” ili onu na kojoj je riječ Hrvatska
bila napisana na japanskom. Znala bi na rivi u Milni napraviti reviju
ljetnih modela Xenia Designa, a onda bi došle talijanske turistice i
rekle: “Dajte to sve, skupa s nakitom”!
Bilo je natezanja s lokalnim vlastima zbog tih galerija. Sve je to
prekinula Brankina bolest. No Branka se nije predavala. Počela je
pisati o bolesti, o sebi i svom životu. Nije to trebala biti samo
ispovijed, već i pomoć drugima koji su nasmrt bolesni. Pokojni Simo
Mraović čitao je njezine zapise i nagovorio je da umjesto o bolesti
piše o životu, pa su tako nastale prve stranice o njezinu odlasku u
Kinu za vrijeme žestokog komunističkog režima.
Sestre Sonja i Branka rođene su i gimnazijski školovane u Splitu, a
obitelj im je iz Blata na Korčuli. Vrlo mlada, Branka se otputila u
Kinu, a na samom kraju svoga prekratkog života htjela je sve to
opisati. Iza nje ostao je, međutim, tek početak priče o životu za koji
se treba boriti.
Kemoterapija
Simo Mraović hvalio ju je zato što piše iskreno i autentično, onako
kako govori. On je, kaže gospodin Tibor, “imao faze” u kojima bi samo
šutio. Ni Branka do prošle godine nije željela znati gdje ima
metastaze. Došla bi zrihtana na Rebro, a njezin je onkolog dr. Mislav
Grgić govorio kako je to 50 posto terapije.
Kad je zbog kemoterapije tražila periku, nije bilo svejedno kakva će
biti, no kako je imala lijepu glavu, periku i ne bi uvijek nosila, što
je bilo vrlo hrabro, ali i šokantno. “Ako vam je neugodno, mogu staviti
periku, govorila bi” – nastavlja priču njezina sestra Sonja.
Vrtni ulaz u kuću
Horvatovih u Čakovcu
– Obično se lijepe žene boje kako će ih drugi prihvatiti u takvom
stanju, bez kose, natečene, bez potpetica, u tenisicama. No Branka s
time nije imala problema. Odmah je sebi smislila styling, šminku,
cipele, odjeću Ksenije Vrbanić, tj. Xenia Designa, i prilagodila je
svome trenutačnom izgledu.
Tu je podrazumijevalo crvene usne, crveni rubin, naočale, odlazak u
grad na kavu kao da se ništa ne događa. Liječnicima je rekla: “Samo mi
recite što trebam raditi. Samo mi nemojte pričati detalje o bolesti
niti prognoze”. Na dvanaest je terapija bez prekida odlazila u
najljepšem kostimu. Između dviju kemoterapija trajala je borba da joj
se popravi krvna slika.
Tu je ‘uskakala’ Ksenija Vrbanić. Ako bi mogla, Branka bi otišla u
njezin “showroom” da izabere odjeću, ili bi joj Ksenija detaljno
opisivala što radi, a Branka bi znala što će odabrati, što da joj
Ksenija donese. Ksenija je govorila o Brankinu posebnom instinktu.
Jedino je Branka mogla nositi njezine komplicirane modele kako je
htjela. Imala je, naime, stilistički dar, znala je kako te komade
uklopiti u cjelinu, i uz to ukomponirati još nešto iz svoje garderobe.
I Kseniji je predlagala kako složiti dijelove modela – smjenjuju se u
priči Tibor i Sonja.
Kostim za pokop
Moda je Branku Horvat nevjerojatno oporavljala u bolesti! Činila je da
se jako popravi njezina krvna slika. I markeri, tj. rezultati posebne
krvne pretrage kod dijagnoze raka, bili bi bolji. Bilo je to pravo
čudo. Ksenija Vrbanić donijela je naposljetku model boje fuksije,
dopunjen odgovarajućim čarapama i narukavljem, i objesila ga na vrata.
No Branka je već bila na infuzijama, više nije mogla govoriti, a kad su
joj ga pokazali, samo je dva prsta digla u zrak. – Kasnije se malo
oporavila, no nikad nije uspjela odjenuti tu odjeću. Ali smo je u njoj
pokopali. U toj boji fuksije – kaže Brankina sestra Sonja, opisujući
kako se dizajnerica i prijateljica Ksenija Vrbanić zajedno s
cvjećaricom pobrinula za još jednu posljednju Brankinu “odjeću”. Bile
su tu ciklame boje fuksije.
Branka u Pragu sa sestom
i Ibom Ramuščak
Lijes je prekrila orhidejama i vijenac je splela oko njega od svježeg
ružmarina, lovora i bora, jer su se Tibor i Branka upoznali u Burmi,
koja je zemlja orhideja. Posljednje zbogom izgovorio je Marijan
Ramuščak, veleposlanik RH u Pragu, prvi čovjek kojega je upoznala kad
je odlučila otići sa suprugom u Čakovec.
Čovjek kojemu je samo pola godine prije savjetovala kakvo odijelo,
cipele i šešir treba kupiti da bi još bolje izgledao! Istom je snagom
ohrabrivala sve na Rebru, mlade ljude koji su možda imali šanse da
poput nje produže svoj život za značajan broj godina.
Nedovršene priče Branke Horvat: Zašto se trebam boriti za ovaj život
