- Bio sam pred provalijom koja se zove smrt. Nisam više mogao ni fizički ni psihički funkcionirati iako nisam bolovao od nikakve bolesti. Smisao svoga života nisam nalazio u ničem pa ni u svojoj obitelji i djeci. Jednostavno – htio sam otići s ovoga svijeta. A onda me prijatelj gotovo natjerao, reklo bi se da sam to više učinio zbog njega, na jedan seminar prof. Tomislava Ivančića. Spoznao sam neizmjernu Božju ljubav, a ljubav uvijek otvara vrata pa je tako i ta ljubav otvorila vrata moga srca i započelo je moje liječenje za koje do tada nisam ni znao da postoji – priča za magazin Oluju jedan 47 - godišnji branitelj koji je zahvaljujući hagioterapiji danas zdrav, pun života i radosti. Ovo njegovo svjedočanstvo mogli bi potvrditi i mnogi drugi branitelji, ali ne samo oni.
A što je ustvari hagioterapija? To je izvorno hrvatski model pružanja duhovne pomoći koju je razvio dr. Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć ( CDP ). Hagioterapija je znanost, reći dr. Ivančić, koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju, patologiju duhovne duše, gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije, da bi otkrili uzrok tome i primijenili pravu terapiju. Ona je namijenjena svim ljudima, i ateistima i pripadnicima svih religija. U njezinu objašnjenu stoji da to nije molitvena terapija, niti kršćanska terapija nego da je to prvenstveno prirodna terapija jer se temelji na prirodnom moralnom zakonu.
- Hagioterapija pripada trećoj, odnosno antropološkoj medicini. Kod čovjeka razlikujemo biološku razinu koju liječi somatska medicina, psihičku razinu liječi psihijatrija, a antropološku razinu liječi antropološka medicina kojoj kao jedna od bitnih terapija pripada hagioterapija. Četvrta čovjekova dimenzija je teološka kroz koju on ostvaruje svoj odnos s izvorom svoga života – objašnjava dr. Ivančić.
Bolest duhovne duše
Antropološka medicina nastala je sredinom prošlog stoljeća, a duhovnu dušu proučavali su još grčki filozofi Platon i Aristotel, ali tek je dr. Ivančić u novije vrijeme s hagioterapijom dodirnuo pitanje bolesti duhovne duše, a onda i načina njezina liječenja. Čovjek, objašnjava, može fizički umrijeti ali ako je bio human,velikodušan, čestit, pošten on je bio duhovno zdrav čovjek kojega svatko časti i poštuje. Čovjek može biti i psihički bolesnik, ali svatko ga cijeni. Međutim, ako je čovjek, kako kaže dr. Ivančić, nemoralan, ništarija, ne poštuje savjest, ako mu ljudi ništa ne znače, onda će takvog čovjeka mrziti, a trebali bi ga žaliti jer je on bolesnik. On je duhovno bolestan čovjek, nesretan i očajan.
Neki su liječnici uvidjeli da zapravo na antropološkoj razini su uzroci čak 70 posto psihičkih i somatskih(tjelesnih) bolesti. -To znači da naši liječnici mogu liječiti uzroke samo oko 30 posto bolesti, a ostalih 70 posto liječe simptomatski jer ne znaju odakle je bolest potekla. Tu je njemački liječnik Artur Jores jako puno napravio jer je ustvrdio da u duhovnoj duši treba tražiti uzroke bolesti. S hagioterapijom ja sam pokušao tražiti ne samo uzroke, nego sam tražio onda i terapiju za te bolesti. Duhovnu dušu stvara Bog u trenutku začeća. Budući da je on svet i čovjek je po toj duhovnoj duši svet. Ta duhovna duša je specifično samo čovjeku i nikome više, nju nemaju ni anđeli koji su čisto duhovna bića – objašnjava dr. Tomislav Ivančić.
U Hrvatskoj više od 20 centara za hagioterapiju
Liječenjem duhovne duše s jedne se strane liječi se čovjek od njegovih suicidalnih, depresivnih, agresivnih i sličnih stanja, a s druge strane pomaže se medicini i psihijatriji da oni mogu liječiti simptome bolesti koje se zbog toga pojavljuju.
Hagioterapija je svoj razvoj u Hrvatskoj započela stvaranjem države te osnivanjem Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu. Njezinim razvojem i napretkom s vremenom se po cijeloj Hrvatskoj stvaraju centri za hagioterapiju kojih danas ima više od dvadeset, a u kojima rade hagioasistenti koji su prošli potreban studij i stručno osposobljavanje. Uskoro je počeo i njezin ‘izvoz’ u mnoge europske zemlje kao što je Njemačka, Austrija, Italija, Belgija, Ukrajina, Slovačka, Češka, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, a prihvatila ju je i Amerika, osobito SAD, zatim Južna Koreja i Južnoafrička Republika.
Nepoštivanje najviše boli
Hagioterapiju nakon završetka Domovinskog rata prepoznali su i branitelji oboljeli od PTSP-a. Prvi su pomoć zatražili branitelji u Slavonskom Brodu, a kasnije pomoć počinju tražiti i branitelji u Zagrebu pa u Rijeci i drugim gradovima.
- Posttraumatski poremećaj nije samo prisutan kod branitelja nego i kod drugih, netko ga je dobio u ratu, netko u obitelji, a netko na poslu ili jednostavno zbog nepravde koju je doživio – objašnjava dr. Ivančić.
Tek nakon rata došlo je ono najgore
Branitelji su prvo, objašnjava, pretrpjeli užasan strah, osobito ako im je poginuo prijatelj i suborac. S druge strane u sebi su imali jedan idealizam da se bore za svoju domovinu, za ostvarenje jednog sna na koji se čekalo 900 godina.
- A tek nakon rata došlo je ono najgore, a to je da država nije znala razumjeti njihov idealizam te su se oni počeli razočaravati i sumnjati u takvu državu. Mislili su da oni za to nešto krivi, da su se uzalud trudili i da su njihovi prijatelji uzalud dali svoje živote. To je kod njih potaklo frustracije iz koje je proizišla depresija, a na kraju i suicidalnost. Mi smo im pokušali objasniti da ne postoje idealni uvjeti i idealni ljudi te da u svakom čovjeku postoji dobro i zlo pa tako i u svakoj državi. To što ih političari ne razumiju je također jedna vrsta bolesti. Nastojali smo im posvijestiti da su oni za svoju domovinu učinili genijalnu i veliku stvar te da će u povijesti sigurno biti čašćeni te da će im biti vraćeno dostojanstvo koje im pripada – objašnjava prof. Ivančić.
Volonteri rade u Centru
Ovakvi problemi se ne mogu, dodaje, izliječiti psihijatrijskom terapijom već samo na duhovnoj razini jer na toj razini čovjek se ostvaruje kao osoba. –Kada čovjeka netko povrijedi, obezvrijedi i ne poštuje ga to najviše boli. Na psihičkoj razini nema savjesti niti ona određuje smisao života. To se događa na antropološkoj razini i zbog toga je ona je jako važna i bitna za čovjeka. Kada čovjeka izliječimo na toj razini onda i medicina može izliječiti mnoge bolesti. Samo na toj razini možemo pomoći braniteljima i zbog toga je hagioterapija metoda kojom se sigurno liječi PTSP. To mogu potvrditi brojni branitelji od kojih se mnogi vraćaju da nam zahvale, koji svjedoče i dovode druge da i njima pomognemo. Na psihičkoj razini čovjeka se ne može oslobodi od suicida – poručuje dr. Ivančić.
Razina duha, odnosno duhovne duše postaje interes sve većeg i šireg kruga znanstvenika. Prof. Ivančić podsjeća kako je Eric Kandel, dobitnik Nobelove nagrade za istraživanje mozga nedavno kazao da se mozak više ne može proučavati ako ne proučimo što je duh. Iako se duh ne može matematički ispitivati, prof. Ivančić, objašnjava da postoje druge antropološke i humanističke metode kojima se i o ovoj ljudskoj dimenziji može mnogo doznati. – I farmacija i medicina, posebno psihijatrija došle su do nekog zida, a s druge strane mnogi filozofi i drugi znanstvenici najavljuju da će ovo stoljeće biti stoljeće duha i da se svi ‘bacaju’ na njegovo proučavanje. Već postoje debele knjige, posebno u Njemačkoj i SAD-u o tim rezultatima. Na vidjelo će izići veličanstvene stvari, a to je da sve neizlječive bolesti na somatskoj i psihičkoj razini imaju uzrok na antropološkoj razini. Budućnost hagioterapije tek slijedi – poručuje dr. Tomislav Ivančić koji sa svojim timom već dvije godine pokušava u Hrvatskoj osnovati Institut za hagioterapiju, ali zakonska procedura po tom pitanju još nije riješena. Bilo bi šteta, dodaje, da u našoj zemlji gdje je ova metoda nastala ne bude osnovan prvi takav institut u svijetu.
Onih koji traže pomoć u Centrima za hagioterapiju je sve više, ali nažalost za sada je sve organiziramo na volonterskoj osnovi. Institut bi ne smo riješio taj problem nego na najkvalitetniji način pružio pomoć mnogima koji je trebaju, posebice braniteljima.
>>Božić želi biti početak moralno snažne Hrvatske
>>"U Lepoglavi sam obratila ubojice. Oni su mi kao sinovi"
Rad je jedini i nabolji lijek za PTSP.Sve ostalo je samo sveta vodica. Umisto penzija ,država je tribala osigurati posao svima mentalno nastradalima. Bez posla oni traže utjehu u čaši i narkoticima.Rezultat je znan. Govorin to iz vlastitog iskustva.Rat je je gadna stvar.Nije za čovika.Ko u njega uđe,i ostane,nikad u potpunosti ne uspjeva izići.Ni dvadeset godina poslije.Sa ratom u mislima liga u postelju,sa ratom u mislima se diže iz postelje. Zaboraviti se nemože.Nema za to lika.Ni sveta voda tu ne pomaže.Al se može naučiti živiti sa time.Radeći,privredjujucć,stvarajući.I plač duše ranjene radost života zamjeni. I triba obitelj stvarati.Dicu imati.Veseli glasovi vlastite dice mogu i najvećem patniku suzu,ali onu radosnicu,izvući.