Od Boškovića i Preradovića do jadne sadašnjosti

Ono što je u cijeloj priči jadno, to su ovakvi tekstovi. Kao, sad je katastrofa a prije je bilo super, samo nismo znali. Bolesnicima koji u to vjeruju preporučio bih da dobro poslušaju tekst pjesme "Suza za zagorske brege" (1969) ili "Ćale moj" (1967). Ili neka pogledaju "Gruntovčane", pogotovo zadnju epizodu kad Dudek odlazi na rad u Njemačku. Svi ti ljudi su tada odlazili iz čiste objesti. Bilo je i onda, a ima i sada onih kojima je dobro i onih kojima je loše. Na žalost, nikada neće biti tako da je svima dobro, toga nema niti tamo gdje ljudi odlaze nošeni baš takvom nadom. A kako je onima koji odu, o tome bi se isto dalo na daleko i na široko raspravljati.

Neki još uvijek ne shvaćaju da se stvarna tragedija hrvatskog naroda događa sada u daleko većoj mjeri nego nekada samo zato jer smo kao narod vijekovima propatili (što je Django u pravu) ali kad smo trebali to jednom za svagda razriješiti upali smo u još gore situacije (hrvatska policija guši ljude na deložacijama u njihovim autima, narod se iseljava u većoj mjeri nego ikada, 333 tisuće ovršenih, blokiranih deložiranih, do kraja stoljeća gotovo nas neće biti, ... ). Nečiji paklenski plan s Hrvatskom se ubrzano ispunjava počevši s pretvorbom i privatizacijom. ... Zbogom pameti, zbogom Hrvati.