Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 117
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
AFERA GRUPO

Batinama ušutkana Turekova zaštićena svjedokinja "Doris"

hrv-kutle-txt.jpg
import
11.02.2005.
u 19:30
Google icon Dodaj Večernji list među omiljene izvore na Googleu

Špijunska afera koja opet trese domaću političku scenu ima vrlo jednostavnu pozadinu: svojim obavještajnim prezentacijama Franjo Turek, bivši ravnatelj POA-e, konstruirao je mrežu medijskih izdajica i špijuna jer ništa ozbiljnije nije u stanju raditi. Na drugoj strani, niz osobnih ljudskih tragedija svjedoči o stvarnim dosezima Turekova obavještajno-istražnog profesionalizma.

Postojala su dva tajna svjedoka u "aferi Grupo" kojima je 2000. Franjo Turek, tek ustoličen ravnatelj SZP-a, poslije POA-e, jamčio zaštitu tajne službe. Jedan je svjedok tvrdio da je Miroslav Kutle, tadašnji vlasnik Globus grupe, sredinom devedesetih isplatio Ivi Sanaderu 800.000 njemačkih maraka.

Drugi svjedok odao je identitet tajnih ortaka u poduzeću Grupo, zapravo paravana HDZ-ove medijske hobotnice koja je nastavila funkcionirati i nakon propasti HDZ-ove vlasti.

Činjenice i dokumenti bili su toliko šokantni da se ispravno procijenilo kako je povjerljivi svjedok izložen životnoj opasnosti. Riječ je bila o mladoj, neudanoj ženi kojoj su u Turekovoj istrazi dodijelili kodno ime "Doris". U planiranom kaznenom postupku trebala je dobiti status zaštićenog svjedoka.

Pretučena u automobilu
"Afera Grupo" završila je na samom početku istrage. Tajni medijski ortaci, nakon kraćeg pritvaranja, pušteni su na slobodu da bi se sljedećih godina financijski raskusurali podalje od javnosti i pravosuđa. Kao mali fragment istog trilera, Miroslav Kutle završio je u optužnici maratonskog suđenja poznatog kao "slučaj Tisak".

Afera je zaboravljena, a njezini akteri i danas su značajni protagonosti poslovne i političke scene. Ipak, u dubokoj sjeni nerazriješene priče zabilježena je krajnje brutalna žrtva.

Bila je to Turekova štićenica "Doris". Pošto je pred agentima tajne službe ispričala sve što zna o skrivenom komplotu HDZ-ove desnice i medijskih magnata, na njezinu kućnom pragu pojavila su se dvojica batinaša. Utrpali su "Doris" u automobil i pretukli je gotovo do smrti.

Kako je poruka bila savršeno razumljiva, prestrašena žena nije smogla hrabrosti prijaviti to MUP-u. Obaviješten je samo njezin institucionalni zaštitnik Franjo Turek, koji se obvezao da će vlastitim špijunskim snagama otkriti batinaše i njihove nalogodavce. Obećanje nije ispunio, mlada se žena sklonila izvan Hrvatske.

Malo poslije doznat će se da je tadašnji šef tajne službe, hvaleći se svojom lovinom od supertajnog svjedoka, pravi identitet "Doris" odao dvojici bliskih prijatelja koji su špijunsku tajnu, onako u povjerenju, distribuirali na različite strane...

Uhićenje "ahmićke četvorke"
No, Turek je pustio u optjecaj drukčiju glasinu: da je Anto Nobilo, Kutlin branitelj, nekako doznao za stvarno ime i prezime "Doris", isporučio ga svom klijentu i tako pokrenuo uzročno-posljedični lanac zbivanja koji je doveo do klasične gangsterske zasjede.

To izokretanje teza postat će trajno obilježje Turekovih operativnih akcija i analiza koje su, očito, sadržavale vrlo osobne, osvetniče motive. Nobila je, naime, valjalo diskreditirati kao vrlo neugodnog svjedoka i sudionika jednog drugog Turekova promašaja.

Taj drugi promašaj tiče se glasovite akcije uhićenja tzv. ahmićke četvorke. U kolovozu 2000. Nobilo je Tureku donio vrlo preciznu informaciju o lažnim imenima, tajnim zadarskim adresama, čak registracijskim brojevima automobila četvorice "jockera" koji su, prema svim pokazateljima, 1993. sudjelovali u pokolju civila u bosanskom selu Ahmići. Računajući da je ravnatelj POA-e uzor diskrecije, odvjetnik mu je povjerio ime svoga informatora.

Pokušavajući impresionirati svoje političke šefove, Turek je skovao spektakularni plan. Tvrdeći kako se u zadarskoj policijskoj upravi možda skrivaju jataci kojekakvih ratnih zločinaca, osnovao je specijalni stožer POA-e i smjestio ga nedaleko od Gospića.

No, dvadeset četiri sata prije početka operacije, kroz MUP-ovu kompjutorsku mrežu poslao je obavijest da POA kreće u vrlo značajnu i jednako tajnu operaciju uhićenja četvorice nekadašnjih pripadnika HVO-a. Kad je banuo na njihova vrata, ustanovljeno je da neki od "jockera" nisu kod kuće. Ili su dobili signal da se sklone ili su slučajno bili odsutni.

U svakom slučaju, Franjo Turek zaboravio je obaviti rutinsku stvar: prije uhićenja nije provjerio hoće li toga dana pripadnike "ahmićke skupine" doista zateći na njihovim kućnim adresama ili se stjecajem okolnosti nalaze negdje drugdje.

U vrhuncu iste špijunske groteske, na kraju je Turek dao uhititi Nobilova informatora koji je tajnoj službi otkrio njihova lažna imena i skrovišta. Čovjek je iščupan iz zatvora tek nakon nekoliko intervencija iz samoga državnog vrha.

Kao jedina kazna za strašnu pogrešku, tadašnji premijer Račan počeo je Turekova izvješća s prezirom bacati u koš, uz povremene prijedloge predsjedniku Mesiću za njegovu definitivnu smjenu.

No, predsjednik i premijer nisu se mogli u tome usuglasiti i Turek je opstao na ravnateljskoj funkciji i nakon reforme obavještajnih službi. Jedino je promijenio tematiku rada, usmjerivši kapacitete prema onome što, dokazano, zna raditi: klasično denunciranje.

Nepoželjni svjedoci promašaja
Ukratko, nakon dva senzacionalna fijaska, Franjo Turek za svoje je mete izabrao dvije glasnogovornice, jednog ravnatelja policije, nešto javno poznatih haaških službenika i registriranih diplomata, te kao obvezni dodatak svih kataloga domaće obavještajne zajednice, nešto novinara.

Svi oni imali su samo jedan zajednički grijeh: po uzoru na Nobila bili su izravni očevici Turekovih promašenih operacija. Neki su se zamjerili njemu osobno, a neki njegovim osobnim doušnicima, suradnicima i sljedbenicima. Doduše, nije isključeno da je Turek i svoje prijatelje uvrstio u špijunske bilješke s oznakom "državna tajna" koje će se jednoga dana otkriti u arhivima POA-e.

Unatoč svemu, valja priznati da se Franjo Turek ni u čemu nije razlikovao od svojih prethodnika Smiljana Reljića i Ivana Brzovića. Premda je 2000. izabran za ravnatelja današnje POA-e s reputacijom modernog, iskusnog i obrazovanog obavještajca koji shvaća definiciju nacionalne sigurnosti, vrlo brzo pokazalo se da magisterij na FPZ-u ne može pobijediti mentalni kod nekadašnjeg žbira jugoslavenske Državne sigurnosti.

Zato je teško povjerovati, kako ga neki optužuju, da je sudjelovao u takom komliciranoj operaciji kao što je zataškavanje haaških optuženika. Turek ni tome nije dorastao.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata