Baby boom generacija hrvatskih liječnika odlazi u mirovinu

Biti liječnikom je stvarno poziv a ne posao. Humani poziv. Svojedobne me zatekla jedna studentska anketa s Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pitali su studente prve i pete godine zašto studiraju medicinu i što ih je privuklo na studij. Prva godina je odgovorila romantično, da želi pomagati ljudima, učiti, napredovati u znanju i zvanju. Peta godina je odgovorila da biti liječnikom dobiva široke izglede u životu. Može ići u koju god državu želi i sa zagrebačkom diplomom raditi svoj posao uz prethodno položen ispit kod lokalne liječničke komore i naučen jezik država u kojoj bi se zaposlili. A plaće liječnika su među najvišima, ugled u društvu vrhunski, materijalni status visok, mogu si sve priuštiti. Jedna cijela kolonija liječnika i visokoškolovanih farmaceuta, kemičara i drugih je iz Župe Biokovske koja se iz kamenog zavičaja izvukla baš zahvaljujući medicini. Rekao bih da što god da su studirali bili bi uspješni, ali medicina je bila glavni poziv. Raširili su se većinom po cijelome svijetu, najviše Njemačka. Žive sretnim životom, potpuno drugačijim od drugih gastarbajtera iz njihovog kraja. I tada sam shvatio što su studenti pete godine rekli. Medicinom se dobiva mnogo u životu. Ako je pri tome osoba časna, što ovisi o odgoju, dolazi i sreća.