Je li moral hrvatskih političara danas samo preslika morala građana, a političari naš vlastiti odraz u zrcalu jer mi smo ti koji smo ih jučer izabrali i koji ćemo ih izabrati sutra. Njihov je grijeh i naš grijeh. Što je danas moral u politici i društvu i može li u državi bez prepoznatljivog sustava vrijednosti većina građana biti moralna ili je normalno da se prilagođava okolnostima u kojima su i moralne vrijednosti relativizirane više nego ikad. U skandinavskim zemljama ljestvica političke i moralne odgovornosti visoko je postavljena i ministri(ce) su sami davali ostavke čim bi se otkrilo da imaju dadilju zaposlenu na crno, da su službenom karticom platili čarape, čokoladu, privatni ručak ili se vozili službenim autom ili avionom u privatne svrhe. Kod nas su takvi grijesi dužnosnika tričarije zbog kojih se ne daje ostavka. Činjenica je i da je moral, izuzmemo li deset Božjih zapovijedi prisutnih više-manje u svim religijama i društvima, ovisan o vremenu i prostoru i nešto što je u nekom društvu amoralno, u drugom nije.
Nema sankcija
Nekada se i u zapadnim društvima i predbračni seksulani odnos smatrao amoralnim kao i zajednički život prije braka, a danas za većinu nema boljeg amoralnog ponašanja. No, u hrvatskim uvjetima nužno je pitanje je li moral političara moral naroda i obratno, jer kako objasniti da moralni građani biraju amoralne političare?
– Svi smo mi političari u malom, u svom poduzeću, pa čak i u obitelji. Često imamo dvojni moral, jedan vrijedi za nas, a drugi za sve druge. Živimo u svijetu u kojem imamo poremećen sustav vrijednosti i relativizaciju morala. Moderna politika živi od kompromisa, a moral ne priznaje kompromise. Obično se kaže da nam treba više morala u politici, ali i manje politike u moralu. No, moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja govorom svisoka svog osobnog stava drugima. Etika uvijek u sebi nosi ideale kojima se teži, prije svega pitanje pravde. Pravni propisi imaju svoj izvor u moralnim zakonima. Ponekad moramo donijeti odluke za koje znamo da su izbor između dva zla pa biramo manje zlo. Pitanje kompromisa je nužda, ali svatko mora odrediti gdje su granice. Pitanje granice iza koje kompromis postaje nemoralan uvijek je otvoreno – kaže predsjednik HAZU Zvonko Kusić. Nije sporno da je za relativizaciju morala najodgovornija politička elita zbog pozicije u kojoj je te zato što posljedice njenih postupaka utječu na većinu građana. No, jesmo li i mi, građani, u priči o nemoralnoj politici koja je osiromašila ovu zemlju posve nedužni? Sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor ističe da osobe na istaknutim pozicijama trebaju biti primjer građanima, no umjesto toga krše mnoge norme koje se formalno zastupaju, a koje daju pravo ljudima da ih i oni sami krše, svjesni da nema sankcija. I tako se vrtimo u začaranom krugu.
– Imamo moralne vrijednosti koje formalno zastupamo, ali se one ne vide u našim postupcima. Funkcioniramo kao licemjeri, zalažemo se za poštenje, odgovornost i pomoć bližnjem, no u svakodnevnom životu često zaboravljamo na te, nama navodno jako važne norme. Najproblematičnije je što nema odgovornosti ni u jednom području za ljude koji su na pozicijama na kojima donose odluke za veći broj drugih ljudi, za poduzeće ili državu. Ako i donesu pogrešnu odluku, što je uvijek moguće jer nitko nije savršen, posljedica najčešće nema. Od običnih ljudi do onih na vrhu uvijek nađemo 101 opravdanje zašto nešto nismo učinili, umjesto da prihvatimo posljedice. Političari mogu obećati koješta, zalagati se za određene norme u društvu, za pomoć ranjivim skupinama, a onda bez problema prevare, ne daju novac koji su obećali, ne naprave što bi mogli i što od njih očekuju građani – kaže Nazor.
To je postala toliko uvriježena praksa da se na neispunjena obećanja političkih elita i ne osvrćemo. Danas je nezamislivo postojanje jednog Vlade Gotovca koji je radije izabrao ostanak u zatvoru sa svojim neokrznutim uvjerenjima nego slobodu ako ih pogazi. Nezamislivi su nam i ministri(ce) poput Ane Stavljenić-Rukavine koja će ostati zapamćena kao prva, ali zasad i posljednja, koja je zbog moralne odgovornosti u svom resoru, u aferi Baxter, dala ostavku.
Novac ideal društva
– Recentna hrvatska politička iskustva djeluju kao neka prljava voda čija nam razina naočigled raste gotovo do usta. Današnji političari u Hrvatskoj, ali i u drugim sredinama, boje se biti uzorima, čak i kada bi to po svom stavu mogli biti. Savjetnici za odnose s javnošću guraju ih prema populizmu i demagogiji koja, šablonizirano, podrazumijeva prilagodbu i slušanje puka i identifikaciju s pukom. Misli se da svako drukčije, iskrenije ponašanje, koje bi se usudilo razlikovati od biračke mase, nosi poraz na glasovanju. I tako moral naroda postaje moralom političara i obrnuto. To je kraj idealnog čovjeka o kojemu su pisali filozofi prošlih vremena – zaključuje Amir Muzur, bioetičar i profesor te pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na riječkom Medicinskom fakultetu.
Ljudski nagoni ohrabrivani su i ojačavani poticanjem konzumerizma. Novac i sve što se za njega može kupiti postali su neskriveni ideali društva
Relativizacija morala nije samo problem hrvatskog društva.
U stara vremena kada su zakone i ukuse diktirali u pravilu natprosječno educirani i refleksivni pojedinci, stvoren je, kaže Muzur, ideal čovjeka, slika čovjeka kakav bi trebao biti. Ta etika duboko se ukorijenila, osobito na Zapadu, i počeo je dug period razlike između stvarnog ponašanja čovjeka rukovođenog jednostavnim nagonima i zaštitom svojih i interesa svojih najbližih i etike idealnog čovjeka kao predivnog fantastičnog filozofskog konstrukta. Ta razlika između stvarnog i idealnog čovjeka značila je svojevrsni igrokaz, prešutno prihvaćenu hipokriziju da je čovjek znao što bi trebao činiti, a da je radio što je radio. Postojao je kakav-takav sustav vrijednosti pa makar i objektivno teško dostižan. A onda je u doba kapitalističke demokracije ta razlika postupno počela nestajati kao kopneći snijeg.
– Ljudski nagoni ohrabrivani su i ojačavani poticanjem konzumerizma. Novac i sve što se za njega može kupiti postali su neskriveni ideali društva. I hrvatsko društvo nedavno je ubrzano prošlo kroz tu transformaciju. U jugoslavenskoj diktaturi ljudi su znali koristiti privilegije, zlorabiti položaj, prisvojiti društvenu imovinu, ali se to tajilo kao grijeh. Službeno su se propagirali suprotni ideali – bratstvo i jedinstvo, poštenje, odricanje u interesu zajednice, marljivost... Demokracija 1990-ih kazaljku je vratila na razdoblje koje je sjajno oslikao Simo Matavulj govoreći o ugledu onoga koji ukrade najviše ovaca a da ga ne otkriju – govori Muzur.
No ako su građani prevareni u začecima države u pretvorbi i privatizaciji, kako objasniti da 25 godina i dalje imaju isti problem s biranjem političara s kojima se prvo oduševe, pa nakon nekog vremena zaključe da su nesposobni, korumpirani i amoralni? Teško je ne povući paralelu s izborom prve loše veze ili braka i ne upitati se ako smo nakon toga opet završili u sljedećoj lošoj vezi ili braku i tako redom, je li problem i u nama?
– Tjerate me da izgovorim onu već otrcanu definiciju da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Naravno da su političari produkt populacije, sredine i društvenih odnosa i pitanje je bi li strogo moralni pojedinci mogli uopće doživjeti politički uspjeh. Politika je umijeće mogućeg i stvar kompromisa i strogo moralni političari najčešće su neuspješni političari, od don Ivana Grubišića nadalje, no stat ćemo kod toga. Obično se kaže da su u politici interesi vječni, a moralne vrijednosti sekundarne. Ipak postoje internalizirane vrijednosti koje smo kao pojedinci kroz proces socijalizacije duboko usadili u sebe i koje nam služe kao putokazi vrednovanja vlastitog i tuđeg ponašanja. Predsjednik Mosta, koji je i psihijatar, karijeru je gradio na moralnim vrijednostima. Upotrebljavajući termin iz psihoanalize moramo reći da postoji superego – vrijednost koja je korektiv ispravnosti našeg i tuđeg ponašanja i to je nužno u svakom društvu – govori profesor emeritus Ivan Šiber sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
Korektiv ponašanja
Za prof. Nazor problem su dvostruka mjerila kad je riječ o našem i poštenju drugih i neuzimanju nečega što nije naše pravo.
– Kad drugi krše ta pravila to nam strašno smeta, a kad mi sami prekršimo isto to pravilo onda smatramo da su to sitnice koje nikomu ne smetaju. I tako se vraćamo na to da smo svi negdje slični, samo što su obični građani u malim stvarima spremni prevariti susjeda, muža, ženu, prijatelja, a ovi na poziciji moći spremni su varati tako da stradamo svi i osjećamo posljedice njihovih loših postupaka. Ali ni mi se kao građani ne pridržavamo normi, uz izliku da ih se ne pridržavaju ni drugi – kaže Nazor.
Zato i jest za mnoge normalno izbjeći plaćanje poreza, zapošljavati na crno, izrabljivati drugog čovjeka i koristiti se pravima koja im ne pripadaju. Jesu li danas neka društva ili zemlje moralniji od drugih?
– Skandinavska društva ipak slijede viša moralna načela od ostalog svijeta. No, ne vjerujem da postoje veće i bitnije razlike među narodima i sredinama kada se radi o iskonskom ljudskom moralu. Veliku ulogu u propagiranju društvenih vrijednosti imaju mediji, koji su u nas na tom ispitu svi odreda pali. I ja sam jedan period djelovanja proveo u politici (bio je gradonačelnik Opatije, nap. a.) i mogu reći da se posve slažem s G. B. Shawom da “nije istina da vlast kvari ljude, već neke budale, kada se dokopaju vlasti, kvare vlast“. Osobni moral se u politici, pod utjecajem bolje informiranosti, neizbježno mijenja, što slabije informirana većina može tumačiti kao “kvarenje“. Štete od te promjene, međutim, nema dok god se javni interes stavlja ispred osobnog, što većina ne razumije. Svatko ima pravo, pa i dužnost da mijenja stavove i na taj način, po mogućnosti, sazrijeva. Moralnost čina ne bi trebalo prosuđivati prema njegovu dotadašnjem životu, već prema pojedinačnoj situaciji – govori prof. Muzur.
Za sociologa Dragu Čengića moral je određeni “standard ponašanja” koji se uzima kao ispravan i dobar za većinu ljudi, a moralnost širi pojam, skup vrijednosti koje se kao “standardi” ponašanja moraju poštovati u javnome/društvenome prostoru... Njihovo nepoštovanje dovodi do “moralne osude” onih koji misle da znaju što je minimum vrijednosnih standarda koji se moraju poštovati u konkretnoj zajednici...
– U našem jeziku se može reći ono što je u mnogima nemoguće, a to je da je moral ono što se mora, što je u danom trenutku kriterij ponašanja. Vrlo je teško izvući neke univerzalne moralne vrijednosti izvan vremena i prostora. Mi se možemo pozvati na deset Božjih zapovijedi koje postoje u svim religijama i društvima, ali njihova primjena ovisi opet o konkretnim društvima i odnosima. Moral nije univerzalan za sva društva i nije nepromjenjiv. Odgovori na pitanje je li moralna osoba koja je imala seksualni život prije braka u 19. stoljeću i sredinom 20. stoljeća, potpuno su različiti. Različiti su odgovori u različitim društvima i je li moralna žena koja se kupa u bikiniju ili ona koja je pokrila lice. Zamislite da je netko početkom 20. stoljeća izjavio, kao što je to prije nekoliko dana izjavio Sveti otac, da bi se kršćani trebali ispričati gay populaciji. Nezamislivo. U ranom kršćanstvu trgovina nije bila moralna, a danas je kičma svega, kičma ekonomije. Propitivanje moralnosti je vrlo diskutabilno, ali je ipak korektiv ponašanja političara koji iz moralnih razloga podnese ostavku, iako nije kazneno odgovoran. No, smeta mi apriorno definiranje nekoga ili nečega moralnom vertikalom društva kao neupitna vrijednost. Ponavljam, moral nije univerzalan i nepromijenjiv – zaključuje prof. Šiber.
Kao što nisu nepromjenjivi ni naši moralni stavovi jer je mnoge od njih mijenjalo i odredilo i vrijeme i životno iskustvo pojedinca. Ovisno o njemu, okolnostima i osobnoj povijesti, mijenja se i naš osobni moral koji se ne mora poklapati s prevladavajućim društvenim. Problem je kad se naš moral počne preklapati s moralom političara istaknutih u relativizaciji morala iza kojeg buja nebriga za zemlju i njezine građane.
>> Svaka četvrta hrvatska tvrtka na udaru gospodarskog kriminala
Odličan tekst,novac je postao ideal društva i ono što se može za njega kupiti.