Što priječi aktualnog premijera i guvernera centralne banke da budu u
redovitom radnom kontaktu? Poznavajući donekle Sanadera i nešto bolje
Rohatinskog, teško je naći racionalno objašnjenje. Sanader i
Rohatinski, dopustila bih si reći, imaju malo toga zajedničkog, uzevši
u obzir razlike u smjeru obrazovanja, razlike u političkim i
intelektualnim interesima, ali drži ih jedna zajednička crta. Obojica
žele biti dobri u svom poslu.
Da bi guverner i premijer funkcionirali u skladu s tim ambicijama, s
vremena na vrijeme morali bi popričati, što, naravno, ne znači da bi
Rohatinski smio naređivati Sanaderu što da radi s poreznim stopama, a
još manje da bi Sanader mogao "soliti" guverneru nešto o tomu kako da
se postavi prema količini novca u optjecaju.
Zašto bi ipak morali komunicirati? I u redovitim okolnostima smatra se
da guverner i premijer moraju s vremena na vrijeme zajedno popiti kavu,
a kada se okolnosti zaoštre, kao što se dogodilo na hrvatskom
ekonomskom pejzažu ovog ljeta, razlozi za druženje još su izražajniji.
Uzmimo u obzir samo inflaciju. Iako srpanjski "rekord" od 8,4 posto
nije nimalo iznenađujući, jer se znalo da će ta brojka biti viša od
lipanjske s obzirom na to da će uključiti poskupljenje struje,
uzbunjujuće zvono još se ne gasi.
Pojedini nezavisni ekonomisti, a ne samo potpredsjednik Vlade, očekuju
da će se inflacija do kraja godine smirivati, ali trenutačno nije
jasno, ima li ta optimistična retorika dovoljno pokrića ili joj je
pravi cilj samo smanjiti inflacijska očekivanja, odvratiti proizvođače
i trgovce da se u strahu od poskupljenja ulaznih troškova unaprijed
brane podižući vlastite cijene.
Dok nad cjenovnom statistikom visi poskupljenje plina i dok Vlada jasno
ne kaže koji će od prijedloga što su ih ekonomski stručnjaci iznijeli
prihvatiti kao moguće nove antiinflacijske mjere, teško da itko može sa
sigurnošću reći da će inflacijski zamašnjak posustati.
Jednu od tema za zajedničku kavu u ovim je novinama naznačio i sam
Rohatinski. Čini se da je guvernera zatekla nova privatizacijska priča
o Ini i MOL-u, koja se zakotrljala prvo kao mogućnost zamjene dionica,
da bi sada bila u fazi MOL-ove javne ponude. U toj varijanti na tržište
se slijeva oko 9 milijardi kuna, što više nije problem Vlade, već
središnje banke.
Štampanje toliko novca ne dolazi u obzir, a kada Mađari krenu u zamjenu
eura za kune na tržištu, svi su izgledi za novu aprecijaciju, a time i
za novi udar na platnu bilancu. Hrvatska je i prije bila izložena
takvim privatizacijskim tsunamijima, ali nikad u okolnostima tako
visoke inflacije i monetarnih ograničenja.
Rohatinski je o tome govorio u medijima. Na pitanje što o tomu ima reći
Vlada, odgovoreno mi je kako će se idući tjedan "o opasnostima od
monetarnog udara zbog javne ponude MOL-a" organizirati zajednički
sastanak guvernera Rohatinskog, potpredsjednika Vlade Damira Polančeca,
kojemu je formalna uloga da koordinira gospodarske resore, i
financministra Šukera.
Nije, dakle, posve točno da između Vlade i Hrvatske narodne banke nema
komunikacija. Komunicira se, vidjeli smo, putem medija, a tu i tamo i
na ministarskoj razini. No, kako je premijer taj koji u konačnici
donosi odluke i preuzima za njih odgovornost, kao što se potvrdilo i u
slučaju daleko manje težine poput radnog vremena štandova i suvenirnica
na uzmorskim šetalištima, nelogično je da se oslanja samo na posrednike
kad su u pitanju odluke koje lupaju po džepu svakog njegova birača i
protivnika. Izostanak susreta s centralnim bankarima u tom je smislu
puno presudniji nego, recimo, Sanaderov izostanak na Sinjskoj alki, o
kojemu se toliko pisalo.
BEZ KRINKE
Veza Sanadera i Rohatinskog
