Pretprošloga vikenda bilo je na našim cestama devetnaest mrtvih. To bi
moralo biti ozbiljan znak za uzbunu, a nije se dogodilo ništa. Teško da
će drugačije biti i nakon jučerašnje tragedije. Jer, odmah su se javili
mudraci da objasne: turistička je sezona, gust promet, u Hrvatsku
dolaze svakakvi vozači, pa je veća i vjerojatnost da se nešto dogodi.
To je, dakako, izazovna glupost. Jedno zato što mi takve rekorde
postižemo i izvan sezone, a drugo zato što su za nesreće redovito krivi
naši ljudi, a žrtve su stranci.
Ali, zanimljivo je da se odmah traži nekakvo opravdanje, kako bi se
moglo ne učiniti ništa i tjerati po starome. Ili se, što je još gore,
diskusija prebacuje na sporedne stvari, a ono što je bitno ostaje isto.
Mi smo se godinama natezali oko onih 0,5 promila, kao da to o ičemu
odlučuje, a ljudi su po cestama i dalje ginuli kao muhe.
A nitko da se upita o dvije bitne stvari: kako radi prometna policija i
kakve su kazne za prometne prekršaje. Da je pameti, policija bi vozila
naokolo i lovila prave divljake, umjesto što čuči u zasjedi i globi
onoga tko jedva da je prekoračio dopuštenu brzinu. Da je odgovornosti,
kazna bi bila oduzimanje vozila, trajno poništenje vozačke dozvole i
dugogodišnja robija.
A ako nitko ne predlaže ništa slično, onda je to zato što mi svi
manje-više vozimo kao kreteni, pa se identificiramo s onim tko treba da
plati kaznu, a ne s onim tko je žrtva luđačke vožnje. Kad vozač zađe
autom na pločnik ili čak i u nečije dvorište pa ondje ubije
dvoje-troje ljudi, onda je nama prva misao kako je taj vozač sad
upropastio svoj život.
Ne život onih koje je pregazio, nego svoj. On je nama važan, a ne oni.
Jasno je što to znači: da smo isti kao on.
Ako mi ne vjerujete, dat ću vam primjer. Baš onaj vikend kad je onoliko
ljudi izginulo u prometu, vidio sam na zagrebačkoj ulici ovakav prizor.
Mamlaz je sjeo u auto i na suvozačko sjedalo stavio dijete od dvije
godine. I to ne da sjedi, nego da stoji, držeći se za komandnu ploču.
Juri on tako gradom sa šezdeset na sat, i dovoljno je da takne kočnicu,
pa da klinac ostavi zube na staklu. I, što se tom tipu dogodilo?
Naravno, ništa.
U normalnoj zemlji, svaki bi prolaznik nazvao policiju, susjedi bi tome
vozaču uskratili pozdrav, žena bi se od njega razvela, familija bi ga
se odrekla. Kod nas je to nezamislivo: tip se i usudio činiti takve
ludosti zato što zna da mi njega razumijemo, čak mu se pomalo i divimo.
Kao da i ne slutimo ono što je očito: ne držimo mi volan u rukama, niti
se možemo identificirati s tim bezumnim vozačem. Naprotiv, svaki put
kad se uključimo u promet, mi smo u položaju onoga jadnog djeteta, o
čijoj sudbini odlučuje nekakva budala. I tako će biti sve dok ne
odrastemo.
GOST SURADNIK
Umjesto uzbune - ništa
