Prodali ste Antu za europsku kartu” grafit je koji najbolje opisuje osjećaje gotovo 50 posto građana nakon presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Prema istraživanju, jučer objavljenom u Jutarnjem listu, samo 24 posto hrvatskih građana nakon presude glasovalo bi za ulazak u Europsku uniju. Haaške presude, dakle, prepolovile su potporu ulasku u EU. Štoviše, više od 30 posto ispitanih smatra da je ulazak u Uniju iznimno nepoželjan za Hrvatsku.
S druge pak strane čuju se ozbiljni glasovi da ćemo u lipnju ipak završiti pregovore i da će nam Europa “progledati kroz prste” za sve one sitnice koje još nismo obavili. Jednostavno bi bilo takvo europsku popuštanje proglasiti kompenzacijom za presude generalima, odnosno utješnom nagradom za poslušne Hrvate koji su, manje-više, mirno otrpjeli presude svojim herojima. No, takvo pojednostavljeno tumačenje bilo bi iznimno pogrešno.
Iako je izručenje Ante Gotovine sudu u Haagu bio jedan od uvjeta za početak pregovora, baš kao i puna suradnja s tužiteljstvom, Europsku uniju, vjerovali ili ne, nije previše briga za osude. Mnogo im je važnije da zemlja koju primaju u članstvo ima koliko je god moguće usklađene uvjete poslovanja s ostatkom Unije. To u prvom redu znači pravnu sigurnost ulaganja i jednake šanse za sve. Ma koliko se nekima činilo da nam se sprema upravo suprotno, smisao EU upravo je u jednakim šansama i sigurnosti za sve. Toliko često od političara čujemo da “nema alternative europskim integracijama” da se ta fraza već potpuno izlizala kao kad vam netko prečesto govori da vas voli pa te riječi više nemaju nikakvog stvarnog značenja i svedu se na nešto poput kurtoaznog “Kako si?”. Međutim, integracije u EU zaista ne bi smjela biti upitna niti bi joj trebalo izmišljati bilo kakve alternative. Ako ni zbog čega drugog, onda da završimo projekt koji smo kao država zacrtali još prije 20 godina, a s kojim se mučimo proteklih deset. Ostaviti ga nedovršenog bilo bi katastrofalno, kao i sagraditi kuću, a ne staviti joj krov. Pokrij je, brate, a poslije je možeš i prodati ako ti se ne sviđa!
Ljutnja na Europsku uniju, iako razumljiva s emocionalne strane, zapravo je potpuno iracionalna. Nije EU osnovao sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Osnovala ga je Hrvatska pod okriljem Ujedinjenih naroda i taj je sud dio UN-a, a ne Europske unije. Dakle, možemo se ljutiti sami na sebe ili na Ujedinjene narode. Međutim, na ulicama se ne pale svijetloplave zastave UN-a, nego malo tamnije plave EU.
I prvo bi bilo pogrešno, ali bi makar bilo racionalno. Na sreću, nitko ne zaziva izlazak Hrvatske iz Ujedinjenih naroda, ali pad potpore Europskoj uniji jednako je opasan. Sve političke stranke, ako imaju imalo odgovornosti, morat će uložiti sve svoje, ne pretjerano velike, sposobnosti da uvjere građane da izađu na referendum i podrže ulazak Hrvatske u EU. Morat će napraviti napor jednak onome koji će uložiti u pokušaj osvajanja vlasti na skorašnjim izborima. Na sreću, do lipnja ima vremena da se strasti smire i da se krene u ozbiljno pripremanje referenduma. Predah će nam dobro doći.
Točno Vojislave.Treba paliti one crvene sa srpom i čekićem.