Pjevačko obrazovanje Ive Šulentić stalo je, kaže, kad je prestala pjevati u Zagrebačkim mališanima. Danas pjevuši samo u društvu, čestitke za nečiji rođendan, a ponekad i na svadbama. Čemu ovakav glazbeni uvod? Pa od sutra ćemo je opet gledati u voditeljskoj ulozi u glazbenom showu “The Voice” u kojem je okružena sjajnim pjevačima. Kako je barem malo ne poistovjetiti s njima.
Da smo mi žiri, a vi natjecateljica, bismo li se iznenadili i okrenuli?
Nikad se ne zna! Možda bih baš zasjala u te dvije minute, iako, iskreno, sumnjam. Vjerujem da bi mi srce iskočilo od treme već iza pozornice! Kapa do poda svima koji ne da to samo prežive nego i osvoje cijeli studio.
A koga biste iz četverca žirija kao natjecateljica odabrali za mentora?
Svatko od njih je osoba sa svojim mišljenjem i načinom rada, svojom karijerom i ukusom. Prvo je pitanje – tko bi mi se od njih uopće okrenuo? Onda bih tek razmišljala o tome koga izabrati…
Zastraši li vas činjenica da u ovako maloj zemlji ima toliko glazbenih talenata?
Bože sačuvaj, zašto bi me zastrašila?! Samo me iznova oduševi!
Mislim, daje li se mladima u ovakvim showovima u jednom trenu puno pažnje, a nakon toga većina njih samo nestane sa scene?
Mnogo se toga treba poklopiti da bilo tko ostane na sceni. Ovakva su natjecanja kvalitetna odskočna daska svima koji se vide u pjevanju. Ipak, ne preživljava se na jednoj dasci niti se dugo može živjeti na staroj slavi. Potrebno je puno truda, ulaganja, rada i upornosti da bi se upjelo. I to na bilo kojem polju.
Na televiziji ste od tinejdžerskih dana. Kako je počelo, netko vas je uočio ili je to bilo ostvarenje dječjeg sna?
Nikad nisam sanjala da ću biti ovdje gdje sam danas. Sanjala sam da ću biti nindža i bila sam štreberica s peticama u školi. U osnovnjaku sam išla u ZKM kod Mirjane Rogine i 1996. postala zeko u Turbo Limach Showu, a onda me Vlatka Vorkapić nakon audicije u ZKM-u uzela za voditeljicu svoje autorske emisije “Zagonetni ulomak”. I eto me danas tu gdje jesam, 20 godina poslije.
Jeste li sazreli za talk show?
Iskreno, toliko sam sretna što sam u projektu poput “The Voicea” da bi svaka druga želja bila poput bogohuljenja. Dovoljno sam dugo u ovom poslu da znam da je planiranje čudna i nezahvalna stvar jer vas redovito razočara. Stoga, uživam u svakom projektu, učim i dajem sve što mogu.
Veselim se svakom sljedećem, a usput bacam vlastite ideje na papir. Nešto poput talk-showa već sam radila i nije mi mrsko, dapače, ali u ovome poslu postoji još mnogo načina za pokazati sliku i ton, što prekrasnih ljudi koji nas okružuju i njihovih priča, što svijeta i krajolika koje tek treba istražiti.
Vječno vas se gleda kao djevojčicu... Ipak, došlo je vrijeme da vas možemo pitati kako je u tridesetima?
I to već treću godinu. Super mi je! Upoznala sam divne ljude, otpustila one manje divne, upoznala sebe, još više zavoljela obitelj, naučila raditi sarmu, još se naputovala, radim ono što volim… Tridesete su zakon!
Vaš partner Igor Mikloušić je evolucijski psiholog. Čitatelje zanima što to zanimanje podrazumijeva?
Igor je doktor psihologije, radi na Institutu Ivo Pilar i bavi se istraživanjima ljudske ličnosti, morala i suradnje – što podrazumijeva puno čitanja i računanja, ali i istraživanja i putovanja. Evolucijska je psihologija fascinantna grana psihologije koja gleda kako je evolucija oblikovala naše umove danas i odgovara ne samo na pitanje kako će se neki ljudi ponašati u određenim situcijama već i zašto ljudi rade to što rade.
Uspio vas je uvući u balonaški sport kojim se bavi cijela njegova obitelj, ali nije vas impresionirao skidanjem zvijezda s neba jer znamo da se balonima leti danju. Čime vas je dakle osvojio i to čini svaki dan?
Tko god vidi i doživi balone, na prvi se pogled zaljubi u te nježne divove. A Igor me osvojio svime što on jest i uživam u svakom danu s tim čovjekom. Zašto? Jer se smijemo svaki dan, plešemo, kuhamo, veselimo se!
Danas je moderno da žene zaprose muškarce, kakvog ste stava prema tome?
Otvorenih sam i liberalnih pogleda na svijet pa tako i na to pitanje. Zašto žena ne bi zaprosila muškarca? Sve je to super!
Jeste li zadovoljni kvalitetom života u Hrvatskoj?
Sretna sam tu gdje jesam. Imam sreću da smo svi zdravi, nismo gladni i nije nam hladno, imam s kime popiti kavu i mogu roditeljima otići na ručak. Imati to i biti nezadovoljan bilo bi bahato i glupo. Nažalost, nisu svi te sreće i teško se ne osvrnuti na neke stvari koje utječu na kvalitetu naših života, koja bi mogla i trebala biti bolja, ali to je problem za koji, bojim se, treba puno više prostora nego što ga imamo ovdje.
Strastvena ste ljubiteljica putovanja, u kojoj biste zemlji mogli živjeti?
Od srednje se škole zbog obrazovanja želim odseliti i iskusiti život u inozemstvu. Najviše što sam negdje živjela je samo nekoliko mjeseci, zbog škole. No, kako na takav odlazak ne gledam kao na bijeg od nečega, već kao na vlastitu nadogradnju, vjerujem da još imam vremena za odlazak. I povratak. Gdje? Bilo gdje.
Jeli ste termite u meksičkoj džungli, čudno meso u Byblosu, poseban roštilj u Beirutu... bili ste na svim kontinentima osim u Australiji. Sa svakog putovanja donesete kuharicu. U spravljanju čega ste maherica?
Jao, kada je to bilo, baš mi je drago da ste me podsjetili, morat ću ih pronaći. Zahvaljujući internetu, kuharice su sada na par klikova udaljenosti pa više ne teglim knjižurde sa sobom. A maherica sam u ćušpajzima, što ne znači da ne znam spravljati i druge fine stvari. No, o tome neka sude moji gosti.
Kakav je scenarij vaše petoljetke, počevši od danas?
Stoji prazan papir. Ponekad nacrtam neku crtkariju, cvjetić, kućicu ili čovječuljka na njemu. Nemam životni scenarij. Planovi se izjalove, a to uvijek rastuži. Zar nije bolje kada nas život ugodno iznenadi?
il si ninđa ili minđa