Da se slušalo lijeve komentatore u hrvatskim medijima, Bush nikad ne bi
došao u Hrvatsku. A kad je već došao, iz nje nije trebao živ izići, jer
ga je, po njima, trebalo zatući. Od petka do petka, to jest do danas,
traje nemilosrdna paljba po američkom predsjedniku kao u partizanskim
filmovima.
Tako se, na primjer, Jurica Pavičić doista vraća u davnašnju
parizanštinu svoje obitelji, napominjući da je ta parizanština bila
zapadnjačka a ne komunistička kako bi stvorio alibi za sud o Bushu kao
“nekompetentnom praznoglavcu koji je počinio jezivu štetu”.
Prešućuje koliko su i kako kao zapadnjaci preživjeli njegovi partizani,
jesu li ostali dosljedni ili su se priključili skupinama koje su
lancima od bicikla i drugim ideološkim argumentima mlatili mladež što
se usudila nositi dugu kosu ili kakav komad odjeće ili obuće amričkog
kroja. Bilo bi, naime, uvjerljivije ili puno manje himbeno nego što
jest da ti ljevičari ne nose u srcu zločinca Tita, da na zidovima
svojih uvjerenja i stanova nemaju portrete jednog od najpoznatijih
ubojica 20. stoljeća Che Guevare, da su ikada ijednu riječ napisali
protiv najvećeg terorista poslije Francuske revolucije - Lenjina, i
drugih komunističkih ili ljevičarskih ikona.
Čini se da ljevičarima zapravo i ne smeta toliko “zločinac Bush” koliko
pozitivan kontekst njegova posjeta koji se dojmio milijuna građana ove
zemlje, i činjenica da je došao dok je na vlasti “desničar” Sanader. I
neznalice znaju da je Bushov dolazak u Hrvatsku ponajprije američki čin
a tek onda odluka konkretnog predsjednika iz ove ili one stranke, ove
ili one politike, kojemu je ostalo ovoliko ili onoliko vremena do kraja
mandata.
U mnogim bitnim područjima, u vjeri u zajedničkoga Boga, u kršćanskim
vrijednostima, u zapadnjačkom naslijeđu, u kulturi, u demokraciji, u
slobodarstvu, poštovanju ljudskih prava... američko su društvo i
hrvatsko srodni bez obzira na to tko je trenutačno u Banskim dvorima
ili u Bijeloj kući.
Ali kad se to nema na umu, onda će ljevičare Bushovo spominjanje NATO-a
i Boga kao zaštitnika Hrvatske podsjetiti na slavnu Miloševićevu
rečenicu: “Više niko ne sme da vas bije”. Ljevičarsko
krivotvorenje ili razapinjanje Busha posebno je bilo dojmljivo na
HTV-u: prateći s gostima iz studija spektakl na Markovu trgu, Mislav
Bago govorio je gotovo isključivo o značenju Bushova posjeta za regiju,
a sutradan su - kako tempirano! - Aleksandar Stanković i Vedrana
Rudan u emisiji “Nedjeljom u dva” secirali “zločinca iz Texasa” i u
genocidnom Miloševićevu stilu osporavali neovisnost Kosova jer su
Albanci tamo dobili državu zahvaljujući isključivo tucanju!
Zdravko pak Zima poučit će nas u povodu Busha da je američka povijest u
posljednjih stotinjak godina povijest samih zločina, a tekst počinje
pionirskom tužaljkom za vremenom Tita i gradnje njegovih dvora na
Pantovčaku! Zlatku Gallu Bushova je Amerika “tamni vilajet”. Za Branka
Mijića Bush ide državama u pohode “isključivo iz svojih ratničkih
pobuda”. Za Miljenka Jergovića riječ je o “masovnom ubojici”. Za
Slobodana Šnajdera za vrijeme Bushova posjeta trebali smo se sakriti “u
podrume i atomska skloništa”. Po Mirjani Kasapović Bush u Hrvatskoj
nije ni rekao ni uradio “ama baš ništa”. I tako dalje.
Kolika je stvarna bijeda ali i medijska moć ljevičara najbolje pokazuje
primjer smiješne mirotvorke Vesne Teršelič. Ona je u subotu na Cvjetnom
trgu uspjela okupiti samo dvadesetak prosvjednika, ali je u Dnevniku
Zorana Šprajca na HTV-u tretirana ravnopravno sa Sanaderom i Bushom! Ti
omjeri i razmjeri pokazuju omjere i razmjere u kojima se cijeni ili
obezvređuje javnost, voli ili prezire vlastita zemlja, pa tako i
njezini gosti.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
