Vrhunac je uličnog slavlja na Dan pada Bastille u Nici vatromet – u 22 sata s brodova u zaljevu ispred grada počinju ispaljivati rakete, a mnoštvo ljudi koje se do tada šeće ulicama povuče se na promenadu uzduž mora i na plažu. Od tamo je najbolji pogled. Vatromet je u četvrtak gledala i Doris Kukuljan, Riječanka koja sedam godina živi u Nici.
Bilo joj prohladno
U 22.24 sati, kad je vatromet završio, slikala se s prijateljem ispred hotela Negresco, simbola Nice, i fotografiju su poslali zajedničkom prijatelju. Vrijeme na fotografiji označava zadnje trenutke prije užasa. Nekoliko trenutaka poslije mahnito je trčala što dalje od promenade. Kamo? Na sjever, kroz grad, malim ulicama, dalje od kamiona.
– Bio je neradni dan i ulice su bile prepune. Veselo je bilo, puno djece, šareni baloni, gumeni bomboni... Bile su svirke, koncerti, ljudi su zaista uživali – govori Doris. Tradicionalna je to fešta u tom gradu na koju dolaze i stranci, ali i domaći koji su spojili četvrtak s vikendom. Većina događanja je na Promenade des Anglais, šestkilometarskoj šetnici uzduž plaže. Ako nekoga i nema na promenadi, doći će čim počne vatromet. Tako je i Doris. A onda je zapuhao vjetar i bilo joj je prohladno pa je odlučila skoknuti doma, kojih 15-ak minuta hoda, po topliju odjeću.
– Prijatelj je htio da krenemo promenadom, ali gledala sam tu golemu gužvu i mislila da se nikad nećemo probiti. Rekla sam mu: “Idemo radije uličicama kroz grad” – govori Doris ujutro. Da, u šoku je. Dok prepričava događaje, prolaze je trnci. I razmišlja, da joj nije bilo hladno ili da je ipak odlučila krenuti promenadom, bila bi izravno na putu kamiona koji je pobio više od 80 ljudi.
– Taman smo krenuli, kad smo začuli buku. Svim tim ulicama koje vode od promenade nahrupilo je mnoštvo. Svi su trčali – kaže.
Stala je i gledala u čudu.
– Jedan se čovjek spotaknuo i pao. Tad sam shvatila da se događa nešto ozbiljno – dodaje.
Ne, ljudi koji su trčali nisu ni vikali, ni vrištali ni plakali. To je došlo poslije. Govorili su samo: “Trči, trči, dalje od promenade”. Instinktivno sam im se pridružila.
– Nitko nije znao što se događa, samo da je nešto strašno. Preplavio nas je užasan strah. Trčiš, a ne znaš ništa – govori Doris. Što je bilo, što je? Nije bilo odgovora. Onda bi netko viknuo da je čuo pucnjavu, drugi da je bio atentat. Neki su Rusi pokušali objasniti što je, nisu ih potpuno razumjeli.
Prevozio krv
– Tek kad sam došla u stan, na internetu sam vidjela detalje – kaže. U jedan sat poslije ponoći ispod prozora je čula krik.
– Nikad to neću zaboraviti. Nekome na telefonu ridala je djevojka: “Ubili su mi tatu i ujaka – govori Doris o najdužoj noći. Jutro poslije, šok je još tu. Mnogi su domaći propustili ulično slavlje baš zbog golemih gužvi. Na proslavi nije bila ni Hrvatica Sylvia Novoselić iz gradića Saint Laurent du Var, pokraj same Nice, ali njezin dobar prijatelj jest.
– Sjedio je na terasi kad je začuo pucnjavu. Policajci su gađali kamion. Svi su se razbježali. Kako su uz promenadu hoteli, svi su otvorili vrata i pozivali ljude da uđu i sakriju se. Ljudi su otvarali i vrata svojih domova, a danas nude smještaj onima koji nemaju gdje biti – kaže Sylvia. Noć je bila obasjana rotirkama. – Jedan mi prijatelj radi u hitnoj službi, cijelu je noć bolnicama dovozio zalihe krvi – kaže Sylvia.
Bravo večernji! Ova fotka iz Siene se savršeno uklapa u članak...