U jednom starom Kratkom espressu pisao sam o tragikomičnoj promjeni koju je tranzicija donijela mojoj generaciji. Kad smo bili mali, sistem nas je tretirao kao odrasle, a sada kad smo, barem po godinama, zreli ljudi, svi oko nas, od političara pa do reklamne industrije, tretiraju nas kao djecu ili maloumnike. U prvom razredu osnovne škole učiteljica me je, kao najvišeg i naizgled najzrelijeg prvašića, odredila za „predsjednika razredne zajednice“. S nepunih sedam godina imao sam pod sobom čitavu malu vladu – potpredsjednika razreda, tajnicu, blagajnika i dva higijeničara. Tako smo, već u dobi od šest-sedam godina tretirani kao mali samoupravljači, a naš razred kao socijalistička zajednica u malom. Radilo se naravno o karikaturalnoj hiperstimulaciji djece i hinjenoj demokraciji jer je učiteljica unaprijed odredila cijelu upravnu strukturu. To tretiranje djeteta kao odrasle, društveno-politički odgovorne osobe krenulo je još i prije. Godinu prije, u vrtiću, imali smo završnu priredbu u kojoj me je zapalo recitirati pjesmu „Djeca Palestine“. Sjećam se da je govorila o palestinskom djetetu, mom dalekom prijatelju, kojem sam recitacijom poručivao da ne plače zbog rata i da ću mu ja biti i drug i mama i tata. Kako ću ja biti mama i tata nekome tko je mojih godina, koga i ne znam, nije mi bilo jasno, ali pamtim osjećaj tuge jer je dalekom djetetu teško i našu spremnost na pomoć. Sjećam se i da smo u više navrata skupljali pomoć za Palestinu i da je među nama vladao natjecateljski duh tko će donijeti više.
Deset godina poslije, moj rodni grad je pretvoren u prah i pepeo, a mi smo se našli u poziciji „Djece Palestine“. Na nama su se izredali Bernard Kouchner, Liječnici bez granica, Yasushi Akashi, plave kacige, Alain Finkielkraut, Bernard Henri Lévy, Bono Vox, Pavarotti i Angelina, drugi su slali humanitarnu pomoć nama, a možda i na vrtićkim priredbama recitirali pjesme koje nikada nismo čuli. Iz tog vremena sjećam se općeg osjećaja ogorčenosti na svijet koji može živjeti ravnodušno svoje udobne živote ne hajući ni najmanje zbog onoga što se događa nama.
Danas, kad sličnim ritmom ginu civili u Gazi, upravo zbog nedavno proživljenog ratnog iskustva, iritira činjenica da se nitko od hrvatskih čelnika nije oglasio ni zauzeo bilo kakvo stajališta prema tome. Istina, ni djeca Palestine nisu imala posebne koristi od nas, kao ni bilo tko drugi od nesvrstanih drugova. Titova Jugoslavija im je nemjerljivo više naprodavala oružja za međusobno trijebljenje, uključujući i bojne otrove koji su se proizvodili u Bijelom Polju, sjeverno od Mostara, nego što im je razriješila sukoba. No ako ništa drugo, stanovništvu se razvijao senzibilitet da nam ne smije biti svejedno što se događa u svijetu.
Strava koja se odvija u Gazi i koja, ako se baci pogled na zemljovid, i nije tako silno daleko, u Hrvatskoj prolazi potpuno prešućena, ne samo kod onih koji bi se trebali oglasiti i zauzeti neko stajalište već i u tzv. intelektualnoj javnosti.
Ima li službena hrvatska politika ikakav stav prema događajima na Bliskom istoku? Je li pretjerano očekivati da se oglasi predsjednik kao sukreator vanjske politike ili ministrica vanjskih poslova? Čiju mi stranu tamo držimo?
Je li hrvatsko vanjskopolitičko stajalište na tragu toga da je dugoročno kriv Izrael koji Gazu toliko dugo drži u blokadi? Je li, možda, ipak glavni krivac Hamas, koji je tjednima ispaljivao rakete na Izrael? Je li krivlji Izrael koji potom kreće u akciju takvog intenziteta da u dva tjedna ubije više od sedamsto ljudi, od toga velik broj civila? Koristi li Hamas stanovništvo Gaze kao živi štit da bi izazvao osudu međunarodne javnosti znajući da izraelski odgovor mora izazvati i civilne žrtve u uskom pojasu na kojem živi gotovo dva milijuna ljudi na površini znatno manjoj od Zagreba? Ljudi potpuno odsječenih od svijeta jer je Izrael uništio i luku i aerodrom, očajnih, siromašnih i izmanipuliranih na sve moguće načine. Je li reakcija Izraela bila i namjerno dodatno brutalna? I je li namjera takve brutalnosti izazvati otpor Palestinaca iznutra prema Hamasu, koji ih koristi kao živi štit, a time vojno ne postiže ništa?
Brojna su pitanja u situaciji u kojoj više nitko ne može sa sigurnošću reći što je bilo prije, kokoš ili jaje, tko se koga više plaši, i što je prevencija, što provokacija, a što posljedica. Bilo kako bilo, rezultat svega jest da iz dana u dan ginu nedužni ljudi, a kraj se ne nazire. Amerika drži sto posto stranu Izraela, a EU je, kao i uvijek, bez stajališta, trom i bezub. Europska je javnost više na strani Palestinaca, dok se intelektualna scena u europskim zemljama, gdje se vode intenzivne rasprave na tu temu, oštro podijelila.
Jedna od najžešćih reakcija bila je ona talijanskog filozofa i bivšeg eurozastupnika Giannija Vattima, koji je u radijskoj emisiji prošli tjedan nazvao Izrael fašističkim režimom koji uništava cijeli jedan narod i dodao da je krajnji trenutak da se formiraju internacionalne brigade kao u Španjolskom građanskom ratu i vojno pomogne Palestincima. Izraelce je nazvao nacistima i rasistima, gorim od Hitlera. Došlo je do svađe s jednim od voditelja emisije Davidom Parenzom koji je Vattima, inače deklariranog homoseksualca, nazvao „Hamasovim djedom“ i rekao u da on kao gay lijepo ode svojim prijateljima iz Hamasa pa neka u Gazi pravi Pride. Stvar se na kraju banalizirala do kraja: Parenzo je Židov pa podržava „svoje“, a Vattimo kao važna filozofska figura na ljevici, očekivano, gotovo stereotipno, podržava Palestince.
Sarajlijama je srce istim povodom slomio Bernard-Henri Lévy, kako su ga do prije nekoliko dana titulirali sarajevski mediji, „francuski filozof i pisac, kritičar društva, advokat etike i pravde, istaknuti novinar, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine i počasni građanin Sarajeva“.
Lévy, notorni demagog i obljetničar, iskoristio je prigodu obilježavanja 100. godina sarajevskog atentata za malo ekshibicije. Narodno pozorište u Sarajevu premijerno je izvelo predstavu po njegovu tekstu „Hotel Europa“, a on je mazohistički diplio o EU i potrebi da Sarajevo postane njen glavni grad. Iskoristio je prigodu za pokretanje peticije „Milijun potpisa za ulazak BiH u Europsku uniju“.
Taj „veliki prijatelj Bosne“, kojem su se neizmjerno ulizivali prije samo dva tjedna, sada je pokazao raji manje drago lice. Javno podržava izraelsku državnu politiku i naziva prosvjednike u Francuskoj protiv bombardiranja Gaze „imbecilima“. Istodobno u Sarajevu na skupovima potpore Palestincima povezuju svoje ratno iskustvo s onim što Gaza proživljava danas. E sad, ako su Milana Bandića sarajevske gradske vlasti ponizile ekspresnim oduzimanjem titule počasnog građanina samo zato što je spomenuo “treći entitet”, bit će zanimljivo vidjeti što će s Lévyjem? Ili kako će pogledati braći Palestincima u oči, a počasni građanin im se upregnuo u najvažnijim svjetskim medijima opravdavati izraelsku akciju u Gazi? Trenutačno se jedinim smislenim rješenjem čini raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga na granici Gaze i Izraela kako bi se spriječilo daljnje bombardiranje s obje strane i stradavanje civila, no upitno je je li ijedna od zaraćenih strana, a pogotovo obje, spremna na to.
Lijepo bi bilo od našeg predsjednika, premijera, ministrice vanjskih poslova, šefa oporbe i trenutačno najjače protukandidatkinje na idućim predsjedničkim izborima čuti mišljenje o događajima u Izraelu i Gazi. Ili barem da nam kažu da ga imaju, ali da ga ne smiju reći. Jer ovako ostaje dojam da im mišljenje lebdi negdje između Jadrana i američkog veleposlanstva u Buzinu.
Vlada koja ne slusa svoje gradjane nije Vlada. Gradjani moraju biti gazde u svojoj kuci, nikakva Vlada, nikakvi politicari,a pogotovo tudja Vlada. Nasa je zemlja napravila storijski promasaj s ulaskom u Europsku uniju. Nitko od EU gradjana ne voli ove, niti itko prizna te smijesne burokrate u EU Parlamentu za svoje politicare. Nitko od gradjana ne zna o cemu ti ljudi tamo diskutiraju, daleko tisucama kilometara od njihovih zemalja, niti ih itko poznaje, gradjani ne znaju niti tko ih zastupa u tom smijesnom EU Parlamentu o vlastitih politicara, kamoli da poznaje tudje. Nase drzave su pod kontrolom ove presmijesne institucije, i njenih arogantnih celnika izabranih od nikoga. Ove spodobe kroje sudbinu 500 miliona gradjana, sasvim u disarmoniji sa narodima, oni misle jedno, gradjani sasvim peto. I logicno da ta smijurija od Unije ne moze funkcionirati. Pusicka je rekla da nasa drzava misli kao i Europska unija, mosh mislit, a gradjane se nista ne pita. Za nekoga poput mene, tko zivi u zemlji gdje je narod Bog i batina politicarima, a ne obrnuto, ja kad cujem ove stvari odmah mi se kosa dize na glavi. Sram ih bilo, arogantni nesposobnjakovici, neprijatelji i izdajnici vlastitih naroda.