Ovih dana svijet obilazi vijest, s pripadajućom videosnimkom na internetskim portalima, o vulgarnom ponižavanju jedne od najprimitivnijih zajednica na planetu. Pleme Jarawa koje, prema izvorima antropologa, ima 403 člana i sve do 1998. godine nije imalo kontakata s vanjskim svijetom. Međutim, odnedavno, na Andamanskim otocima u Indijskom oceanu, safari ruta dopire i do njegova rezervata. Pohode ga stotine znatiželjnih turista i, tvrde zabrinuti antropolozi, prema njegovim se pripadnicima ponašaju kao prema životinjama.
Polugole domorotkinje imaju već uvježbanu plesnu točku za koju im turisti bacaju ostatke hrane, a njihova djeca, malena i golišava, oponašaju ih u pozadini, i nekad uhvate pokoji ostatak ostatka. Na videosnimci možete čuti ljude kako im dovikuju: „Još, još pleši! Već si dobila od nas! Čekajte iduće vozilo!“ Ako slučajno zarade kakav novac, korumpirani policajci im ga oduzimaju, a zauzvrat im daju duhan koji pripadnici plemena donedavno nikada nisu koristili.
Ti turisti. Koji su platili obilazak u nekoj putničkoj agenciji, kada su uzeli godišnji odmor od dobro plaćenih poslova, kupili kameru, cijepili se u sterilnim uvjetima ambulanata protiv andamanskih bolesti, samozadovoljno si priuštivši egzotičnu avanturu, luksuz gledanja u oči bićima s kojima tek u enciklopedijama dijele pripadnost istoj vrsti. Zapravo, bića su na granici sa životinjama, u njihovim bezumnim i naivnim pogledima jasno se vidi kako se lako daju izdresirati. Zasigurno, ima nešto uzbudljivo biti s ove strane žice rezervata, a u tom uzbudljivom, zasigurno ima i nekog perverznog užitka. U njemu, naravno, nema ničeg životinjskog. Životinji je svojstven nagon za užitkom, a čovjeku užitak oplemenjen perverzijom.
NEPOJMLJIVE DUBINE DUŠE
Za razliku od tih poluživotinja, turisti su ljudi. Oni ne izvode groteskne pokrete obnaženim tijelima kako bi dobili ostatke svojih nadređenih, plaću, stimulaciju, dane godišnjeg odmora ili tek ljubav i prihvaćenost drugih ljudskih bića. Ne čekaju očajnički sljedeće vozilo koje će naići u njihovu životu kad ga ovi iz prvog (poslodavci, ljubavnici, djeca) iznevjere, ostave bez ijedne mrvice nagrade za njihov komičan, razgolićeni ples, kojem podučavaju svoju djecu od prvih koraka. Turisti su sretni sa svojim civiliziranim životima i nepojmljivim dubinama duše. Pa i svatko od nas najbolje zna za sebe kako je uspješan, unatoč tome što ga život ne štedi, kako je jedinstven i potpun, za razliku od naših (uvijek se ispostavi) prijetvornih prijatelja i poznanika.
Ali u manje egzotičnim rezervatima, u našem društvu, razlika među nama svakako najviše dolazi do izražaja dok gledamo naivna ili namjerna, tragična i komična ogoljavanja drugih ljudskih bića. Dok gledamo kako crème de la crème (novinari, psihijatri, intelektualci) ovog društva s već golih, pa i mrtvih, pripadnika svoje vrste gule čak i kožu. Jer ljudima nije dosta da ste svučeni, oni žele više, krv i meso.
Pod opravdanjem javnog interesa za javne ličnosti ne prežu od toga ni u uljuđenim informativnim emisijama (In medias res, Dnevnik 3…) koje bi nam trebale nuditi sadržaje viših dosega civiliziranog svijeta ili barem nešto od stvarnog javnog interesa. U takvim emisijama vode se važne i dubokoumne rasprave o, sad već, preminulima koji su za nas polugoli plesali dok smo im bacali ostatke. Tražili još.
Inzistiramo na tome da nam se kaže kakav im je bio brak s brutalno ubijenim pripadnikom polukriminalnog miljea, za kojeg se znalo da ima ljubavnicu (to se nama nikad ne bi moglo dogoditi!), kako je to kad te strpaju u ludnicu (u našoj obitelji nikad nije bilo psihičkih bolesnika!), kakav je to osjećaj kad vlastito dijete mjesecima ne razgovara s tobom (naša djeca nas poštuju jer mi smo to zavrijedili!), tko im je i koliko je kutija xanaxa i praxitena prepisao (mi spavamo zdravo jer imamo čistu savjest!), i kako je moguće da te itko navuče na droge (nas nitko u životu ni na što nije navukao, sami su si krivi!). Kao vrhunac dolazi cijenjeni psihijatar u Dnevniku koji daje završnu riječ. Otprilike sažeto u jednu rečenicu: Postoje ti nesretnici koji su autoagresivni, mi im nismo ništa krivi, bili bismo takvi i bez našeg utjecaja, i naših sretnih normalnih života. I siječanj je zaista najdepresivniji mjesec u godini, evidentno zbog najmanje sunca.
XANAX IPAK PONEKAD
Idemo dalje. I to će se zaboraviti. Psi laju, karavane putuju, stasaju novi nesretnici koje će reflektori osvijetliti u trenutku kad budu slabi, podložni lošim utjecajima, donosili krive odluke, dok im bude propadao život. Svojom će jarkom svjetlošću temeljito razložiti svaki korak koji su napravili i lansirati u javnost pojedinosti kako bismo svi dobro vidjeli nečije poniženje.
I sve je to tako, ljudski i normalno, sve dok se jednoga dana, nekim tragičnim spletom okolnosti reflektor ne uperi prema nama. Našim uzornim životima koji osvijetljeni s te strane, blagoslovljeni interesom javnosti, odjednom više ne izgledaju isto.
Onda će se to zvati malo drugačije. Onda ćemo bespomoćno urlati kako je riječ o iživljavanju nad ljudima, o ponižavanju. Kakav interes javnosti, zaboga, kao da smo životinje u safari parku! Jer, posve je ljudski i normalno kada je riječ o nama, da valjda u svakoj obitelji postoji barem jedan nesretnik s dijagnozom psihičke bolesti, sa samoubojstvom, s ljubavnicima i dramama, s djecom koja nas ne podnose, sa xanaxom (ipak ponekad), s braćom s kojom ne razgovaramo godinama, s očevima alkoholičarima koji se vole opustiti u društvu. Prije ili kasnije, vrlo je vjerojatno da ćemo se, s različito brojnom publikom, naći na nečijoj safari ruti na kojoj će naš život biti izložen javnosti, a privid koji brižno godinama gradimo o sebi pokazati se u svom punom svjetlu.
Do tada, valjalo bi razmisliti o tome da je možda samo pitanje slučaja s koje strane rezervata plešemo čvrsto vjerujući u njegovu granicu, samoživu i varavu.
C\'est la vie (to je zivot) sto kazu Francuzi ! Inace, kada se vec podsecam na Dnevnik HRT, juce me je zaprepastila Katja Kusec (inace dobrocudna zenica) odevena kao zhandar iz 50ih godina (crni mantil i debeo pandurski kajis oko struka) !! Bilo je pregrozno !