Nema ničeg spektakularnog u izvješću o monitoringu Europske komisije nad Hrvatskom. Prevladavajući su pozitivni tonovi uz nekoliko opaski o neriješenim problemima. Ispunjavanju se formalnosti do sredine iduće godine kada će Hrvatska ući u EU. Ipak, strahovito živcira što se od samog početka mukotrpnih i dugotrajnih pregovora s EK pa do današnjeg dana, kontinuirano ponavlja problem pravosuđa. Ne žulja to što europski činovnici loše misle o našem pravosuđu i stalno mu prigovaraju, nego što su u pravu i što im svaka stoji. Zar nije tužno i jadno da se u sedam godina, otkad su počeli pregovori, pa do danas stvari u pravosuđu takoreći nisu pomaknule s mrtve točke?! U najsvježijem izvješću EK opet se ističe problem gomile neriješenih slučajeva na sudovima, i dalje neuspješno procesuiranje ratnih zločina, a još se traži i napredak u proceduri koja vodi do izbora i imenovanja sudaca i tužitelja!
Ispada da su se promjene do kojih je i došlo u proteklih sedam godina svele na to da se sucima (na prvom mjestu iako pravosuđe treba gledati u cjelini – u paketu s tužiteljima i odvjetnicima) poveća neovisnost. Vješto manipulirajući parolom neovisnosti, za početak su si uspjeli iskamčiti bolju ustavnu poziciju. Izbrisana je odredba da se suca prvi put imenuje na rok od pet godina, a tek tada, ako se pokaže da je dobar u tom pozivu, postavi doživotno. Sad su na konju. Onaj tko se jednom uvali u sudstvo, ima zajamčeno radno mjesto i plaću do mirovine. Naravno, pod uvjetom da nije baš totalni neradnik i da se ne upušta u gruba kršenja zakona.
Nadalje, suci su si isposlovali da sami biraju predsjednike sudova. Ta ovlast, koju je imao ministar pravosuđa, sada je (kao i devedesetih) u rukama Državnog sudbenog vijeća. DSV (koji čine suci i pokoji profesor prava), imenuje suce, predsjednike sudova, a po prijedlogu tih istih predsjednika stegovno ih goni, oslobađa ih, kažnjava i eventualno razrješuje.
Za sve te promjene suci su se izborili polako, strpljivo i u tišini. Posljednjih godina oni gotovo da ne sudjeluju u javnom životu. Ponešto znamo o sucima koji se bave kaznenim pravom, i to silom prilika jer su njihove rasprave javne. Velika većina, i to ona koja odlučuje o stvarima bitnim za svakodnevni život nas običnih ljudi, potpuno je izvan fokusa javnosti. Tu politiku zavlačenja u mišju rupu predvodi čelnik sudbene vlasti, predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin. Nema toga događaja ni povoda zbog kojeg bi se on očitovao! Bože sačuvaj da bi sazvao konferenciju za tisak na kojoj bi rekao što suci rade, kakav im je učinak ili barem što ih muči i što im ne valja. Da se nije družio s osječkim tajkunom Dragom Tadićem i potom morao svjedočiti u postupku protiv njega za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda kako bi iskamčio povoljnu presudu Branimiru Glavašu, zaboravilo bi se kako Hrvatin izgleda.
Ako išta i progovori, Hrvatin će zboriti o (ne)ravnopravnosti sudbene vlasti s izvršnom i zakonodavnom. Ljetos je bila takva prilika jer je neravnopravnosti osjetio na svojoj koži kada mu je Vlada ukinula mogućnost da i dalje ljetuje u državnoj vili na Brijunima za samo 280 kuna. Načelno, međutim, Hrvatin u vezi s ljetovanjem ima pravo. Sudbena vlast u tim stvarima mora biti ravnopravna s Vladom i Saborom. Ali bi, osim po uvjetima za ljetovanje, trebala biti ravnopravna i u transparentnosti. Trenutačno se biraju članovi Povjerenstva za sukob interesa koji će ministrima, zastupnicima, lokalnim političarima, guverneru HNB-a, načelniku Oružanih snaga HV-a i drugima moći doslovno kopati po utrobi. Zagledat će im u bankovne račune, moći će im ulaziti u kuću i doslovno imati veće ovlasti nego policija u provjeri istinitosti navoda u njihovim imovinskim karticama. A suci su svoje imovinske kartice skrili. Javnost ne zna što koji sudac ima, kojim se tempom bogati ili možda gubi imetak, a kamoli da postoji tijelo koje bi to provjeravalo. A zašto? Je li i to neovisnost, i od koga? Ministre i zastupnike barem smo si sami izabrali i za četiri godine ih možemo maknuti. Suce nam je izabralo 11 članova DSV-a – i to doživotno.
Kad pogledam tko je pisao kolumnu odustajem od čitanja, a možda je ovaj puta napravljena iznimka u načinu pisanja. Možda, ali mi se ipak ne čita.