Na Olimpijskom strelišnom centru u Deodoru, pod tmurnim brazilskim nebom, tog kolovoza 2016. godine vladala je gotovo opipljiva napetost. Hrvatski strijelac Josip Glasnović namjestio je stopala, lagano se zanjihao naprijed-nazad tražeći savršenu ravnotežu i na trenutak zastao prije nego što je napunio svoju sačmaricu. U finalu ga je čekao Giovanni Pellielo, živa legenda ovog sporta, Talijan koji je u svojoj sedmoj olimpijskoj misiji lovio jedino zlato koje mu je nedostajalo. Nakon iscrpljujućih kvalifikacija, u kojima je pogodio 120 od 125 meta, te savršenog polufinala s pogođenih svih 15 meta, Glasnović je stajao na korak do ostvarenja sna.
Finale je donijelo pravu dramu. Oba strijelca pogodila su po 13 od 15 meta, izjednačivši rezultat i gurnuvši odluku o zlatu u neizvjesno raspucavanje. Pritisak je bio velik. Pellielo je pucao prvi. Prva tri hica obojica su bila savršena. A onda, u četvrtoj seriji, Talijan je promašio. Svijet se zaustavio na nekoliko sekundi. Sva pozornost bila je usmjerena na 33-godišnjeg Hrvata. Mirno, kao da je na treningu u svojoj Dubravi, podigao je pušku, naciljao i povukao okidač. Meta se rasprsnula u oblak ružičaste prašine koji je vjetar polako nosio, a Glasnović je trijumfalno podigao pušku u zrak. Postao je olimpijski pobjednik.
U trenucima koji su uslijedili, sva koncentracija koja ga je držala hladnim i preciznim istopila se u čistoj emociji. Dok se hrvatska zastava podizala prema vrhu, a s razglasa su se čuli prvi taktovi "Lijepe naše", suze su potekle niz lice novog olimpijskog prvaka.
- Sav sam u suzama. Pucao sam jako dobro, vrlo koncentrirano. Dao sam sve od sebe.
Njegova pobjeda nije bila samo osobni trijumf, već i nastavak nevjerojatne hrvatske dominacije u trapu, budući da je naslijedio svog momčadskog kolegu Giovannija Cernogoraza, koji je osvojio zlato četiri godine ranije u Londonu. Glasnović je u Riju otkrio da je ključ uspjeha bio u jednostavnosti i fokusu, ne dopuštajući da ga vanjski faktori ometu.
- Nisam provjeravao rezultate jer nisam želio znati gdje sam. Samo sam se usredotočio na mete i držao se jednostavnosti. Čuo sam publiku kako navija za mene i znao sam da radim dobro .- rekao je čovjek koji je Hrvatskoj donio prvo zlato na tim Igrama. Njegov otac Franjo, zlatar po struci, zbog stresa nije ni putovao u Rio, već je finale pratio u obiteljskom domu u Dubravi s dvadesetak prijatelja i rodbine, dok je majka Marija od sreće, kako prenose mediji, razbijala čaše.
No, put do olimpijskog trona bio je sve samo ne jednostavan. Malo je poznato da je Glasnovićeva karijera mogla biti tragično prekinuta još u mladosti. Tijekom jednog lova s ocem i bratom Antonom, također vrhunskim strijelcem, dogodila se nesreća koja mu je zauvijek promijenila život. Grana drveta teško mu je ozlijedila desno, dominantno oko. Hitno je prevezen u bolnicu i operiran, a liječničke prognoze nisu bile optimistične. Procijenili su da će mu vid na tom oku ostati trajno smanjen, na otprilike 90 posto funkcionalnosti. Za strijelca, čiji uspjeh ovisi o sokolovom pogledu i savršenoj percepciji, to je bila gotovo smrtna presuda. Ozbiljno je razmišljao o odustajanju od streljaštva. Ipak, uz ogromnu podršku obitelji, odlučio je nastaviti. Upornošću i nevjerojatnom snagom volje prilagodio se novonastaloj situaciji i nastavio trenirati, dokazujući da se i s preprekom koja se činila nepremostivom može doći do samog vrha. U jednoj od najvećih ironija hrvatskog sporta, Josip Glasnović, čovjek s oštećenim vidom, trajno je oslobođen služenja vojnog roka. Isti taj čovjek godinama kasnije postat će olimpijski pobjednik u disciplini koja zahtijeva najprecizniji mogući vid. Njegova nevjerojatna životna priča postala je inspiracija mnogima.
Njegov olimpijski put započeo je puno prije Rija. Već je na Igrama u Pekingu 2008. godine pokazao svoj potencijal, ušavši u finale i na kraju osvojivši peto mjesto. Taj rezultat bio je najava velikih stvari, no na Igre u Londonu 2012. nije se uspio kvalificirati, što je bio velik udarac. Upravo je taj neuspjeh, međutim, samo ojačao njegovu odlučnost da se vrati jači nego ikad. Četiri godine kasnije, u Riju je naplatio sav trud. No, ni nakon najvećeg uspjeha karijere nije stao. Nastavio je s natjecanjima na najvišoj razini, a posebnu čast doživio je na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020., gdje je zajedno sa Sandrom Perković nosio hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja. Iako u Tokiju nije ostvario zapaženiji rezultat, njegova karijera nastavila se uspinjati prema još jednom, posljednjem velikom vrhu koji mu je nedostajao. Godinama je osvajao medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, postao je europski prvak 2013. u njemačkom Suhlu, ali nedostajala mu je svjetska pojedinačna titula kako bi kompletirao takozvanu "svetu tripletu" najvećih natjecanja. A onda je došla 2025. godina i Svjetsko prvenstvo u Ateni.
Na strelištu Malakasa pokraj Atene, Josip Glasnović stigao je po ono što mu je nedostajalo. Svjetsko prvenstvo 2025. bilo je posebna priča i zbog činjenice da je u finalu nastupio zajedno sa starijim bratom Antonom, što je bio emotivan trenutak za cijelu obitelj. Kvalifikacije su prošle sjajno - Anton je čak izjednačio svjetski rekord sa savršenih 125 pogođenih meta, dok je Josip promašio samo jednu. Ipak, finale je donijelo novu dramu. Oba brata Glasnović imala su težak početak, dok je vodstvo preuzeo mladi, 21-godišnji Španjolac Andres Garcia, tada aktualni svjetski juniorski prvak. San o dvostrukom postolju za braću Glasnović ugasio se kada je Anton, nakon nekoliko promašaja, ispao kao četvrtoplasirani. No, Josip je pokazao zašto je šampion. U drugom dijelu finala bio je gotovo savršen. Promašio je samo jednu od posljednjih 25 meta. Smireno i iskusno, preuzeo je vodstvo i do kraja ga nije ispuštao, pobijedivši na kraju mladog Garciju s rezultatom 44-39. U 42. godini života, Josip Glasnović je svojoj kolekciji olimpijskog, europskog i zlata sa Svjetskog kupa konačno dodao i ono najsjajnije, svjetsko odličje.
- Jako sam emotivan. Naporno sam radio i pripremao se za ovo. Sad napokon imam sva zlata - izjavio je nakon pobjede, kompletiravši jednu od najimpresivnijih karijera u povijesti hrvatskog sporta.
Pobjeda u Riju dobiva dodatnu težinu kada se u obzir uzme tko je stajao s druge strane. Giovanni Pellielo nije bio samo protivnik; on je institucija streljaštva. Za Talijana su Igre u Riju bile sedme u karijeri, a u svojim vitrinama već je imao dva olimpijska srebra iz Atene 2004. i Pekinga 2008. te broncu iz Sydneyja 2000. godine. Uz to je bio i četverostruki svjetski prvak i rekorder po broju osvojenih Svjetskih kupova. U 46. godini života, lovio je jedino zlato koje mu je uvijek izmicalo. Njegov poraz u raspucavanju od Glasnovića bio je još jedan bolan "zamalo" trenutak u njegovoj nevjerojatnoj karijeri. Ipak, Pellielo je poraz primio s dostojanstvom velikog sportaša.
- Ovo je moja četvrta olimpijska medalja, blagoslovljen sam. A ova je posebna jer dolazi u 46. godini. Lovim olimpijsko zlato već 24 godine. Bio sam blizu nekoliko puta i neću odustati sada. Nastavit ću putem prema Tokiju 2020 - rekao je Talijan
Obiteljskih korijena iz Janjeva, stare dubrovačke kolonije na Kosovu, Glasnović je oduvijek isticao vjeru i obitelj kao svoj najveći oslonac. Oženjen je i otac dvoje djece, a upravo mu je ta stabilnost, kako često kaže, davala mirnoću potrebnu za uspjehe na vatrenoj liniji. Njegova skromnost očitovala se i u izjavi uoči finala u Riju:
- Sanjao sam broncu, a osvojio zlato.
Taj najveći trofej, zlatnu olimpijsku medalju, danas ne drži izloženu na polici. Zbog vrijednosti, ali i posebnog značaja, čuva je na sigurnom, u sefu. Unatoč tome što je zajedno s bratom Antonom i kolegom Cernogorazom stvorio hrvatsku dinastiju u streljaštvu, često je s gorčinom isticao problem nedostatka adekvatne infrastrukture i uvjeta za trening u Zagrebu. Činjenica da strijelci svjetske klase, osvajači olimpijskih, svjetskih i europskih medalja, nemaju vrhunsku streljanu, izazivala je čuđenje kod njegovih međunarodnih konkurenata i svjedoči o tome da su njihovi uspjesi rezultat isključivo talenta, upornosti i golemog osobnog odricanja. Uspjesi koji, kao onaj na današnji dan 2016., ostaju vječno upisani u povijest.