Od najvećega, najpoznatijega brenda hrvatskog sportskog novinarstva Tomislava Židaka, koji je preminuo u 65. godini, jučer se na krematoriju oprostilo “pola Zagreba”. Kolege novinari, brojni sportski dužnosnici (Mamić, Srebrić, Vrbanović, Gojanović, Čop, Mišković...), dvojica izbornika, Ćiro Blažević i Ante Čačić, te impresivna galerija Dinamovih legendi, nepresušno vrelo Židakova nadahnuća tijekom gotovo četiri desetljeća: Škorić, Dautbegović, Stinčić, Gračanin, Lamza, Zambata, pa dečki novijih generacija, Ladić, Deverić, Besek, Panadić, I. Cvitanović, Balaban, Tokić...
Da je on, Tomo, jučer bio izvjestitelj s Krematorija, teško da bi mu promaklo:
Njegov se tekst čekao
– Čovječe, kaj je ovo? Pa skoro sam doveo više ljudi od – Dinama!
Plakalo se za Tomom čak i u Torontu, odakle nam se hrapava glasa javio Ivica Opačak, jedan iz stare garde Židakovih prijatelja, čovjek koji je 1990. godine doveo američku nogometnu reprezentaciju u Zagreb. Pokosio ga je Žiletov odlazak, kroz suze uspio je izustiti samo “pozdravi mi moga legu, kad ja već nisam stigao...”
Ćiri Blaževiću otelo se kako je “shrvan kao da mu je otišao član obitelji”. Tako smo jučer smo u tihoj, nepreglednoj koloni ispratili novinara plemenitoga kova, koji je cijeli život živio u “sedmoj brzini” i kojega je bilo teško pratiti. Pripovjedača zbog čijih se tekstova, nabijenih vicem, briljantnom metaforom i neizbježnom zajedljivošću na račun Dinama, prvo izdanje Sportskih novosti čekalo na kioscima netom nakon izlaska iz tiskare. Ispratili smo “na putu prema gore” barda čija je rečenica imala razornu snagu i nikad nije obeščastila sport. Za nas koji smo ga slijedili, od njega upijali i slušali ga otvorenih usta, bio je zanimljiviji, posebniji, uzbudljiviji, veći od svih sportaša o kojima je pisao. A među njima je bilo Zlatnih kopački, i olimpijskih pobjednika, i svjetskih prvaka.
Bio nam je inspiracija
Bio je naš učitelj, nas guru, čovjek koji nas je okupljao i beskonačno nasmijavao. Bio je fascinantan čovjek!
I dok smo mi na hladnom, mramornom Krematoriju “tulili” i dok su nam se grudi stiskale od tuge, negdje kroz maglu mogli smo ga zamisliti tamo gore, kako ne gubi vrijeme “na prilagodbu”.
Jedan dan s Kužeom, drugi dan s Ivićem, treći dan s Vlatkom i štanca Žile k'o na traci nove kolumne... I nijedna nam neće promaknuti, svi ćemo jednoga dana, prije ili poslije, opet biti njegova publika.
>>Otišao je književnik među sportskim perima, britki i lucidni bard iz Vugrovca
Gdje je svećenik?