Zgroženi Lino Červar oštro poručio: To je strašno, žalosno i nenormalno! Pa ovo je čista katastrofa

Bravo Linoo iako sam ja pred tv istoga smo mišljenja

Kritika Skandinavije i domaćinstava ne stoji. Istina je da su Danska, Švedska i Norveška često domaćini velikih natjecanja, ali razlog nije samo “privilegija”, nego vrhunska infrastruktura, odlična organizacija, puna dvorana, financijska stabilnost. Červarova ideja o semaforu za pasivnu igru, sličnomm shot clocku u košarci, zapravo je vrlo razumna. Time bi se povećala transparentnost, smanjila arbitrarnost, publika bi bolje razumjela igru, suci bi bili manje pod pritiskom “osjećaja trenutka” kad treba dići ruku za pasivnu igru. Međutim, da se ne lažemo, naš osnovni problem nisu suci nego nedostatak vođe, spora igra, sporo postavljanje obrane nakon tzv. "brzog centra" i loš postotak obrana vratara. Mi niti protiv Gruzije, niti protiv Nizozemske nisu do poluvremena otići na +5, a to su ispodprosječne ekipe, samo što brzo trče i koriste slabosti sporih reprezentacija kakva je naša.

Evo vam nasih saveznika u europi obicna djubrad zive sami bez rodbine bez susjeda,ne druze se ne svalerisu se,zatvoreni u sebe obicna olos.Varaju gdje stignu pogledajte sta su njemacki suci napravili madjarima cista prevara .

Mislim da će se i u rukometu i u vaterpolu morati temeljito mijenjati hrvatska rukometna i vaterpolska škola. Sustav rada, ranu selekciju i metodiku treninga treba prilagoditi novim pravilima i novoj dinamici igre, umjesto da stalno žalimo za vremenima kada je napad u rukometu trajao dvije minute, a u momčadi su mogli igrati spori i tromi šuteri. Danas se golovi s 10 metara više ne zabijaju rutinski – šutevi su pod blokom, vratari su brži i pripremljeniji. Igrači poput pokojnog Saračevića ili Puca danas bi imali puno teži zadatak. Jedan od rijetkih iz te generacije koji bi mogao igrati i u današnjem rukometu bio je Patrik Ćavar – vrhunski fizički spreman, brz, eksplozivan, odličan u tranziciji i obrani. Nije slučajno da je 1996. na EP-u i OI zabio 29 od 30 sedmeraca.

U vaterpolu i rukometu često se žalimo na suce i nejasna pravila, ali istina je puno neugodnija: pravila su se promijenila, a mi im se nismo prilagodili. Primjer vaterpola je bolan. Sinoć smo imali čak 23 isključenja Talijana – statističkii san svake momčadi. No što smo s tim napravili? Lopta je bila spora, igrači statični, malo kretanja bez lopte, previše šuteva u blok ili vratnicu. Talijanski vratar je bio odličan, ali nije on jedini razlog. Oni su u napadu bili protočniji, brži, s više ritma i agresije, dok smo mi “rudarili” za svaki pogodak. To nije slučajnost – to je posljedica stila igre. Ista stvar događa se u rukometu. Rukomet više nije sport pozicionog nadmudrivanja kao prije 20 godina. Današnji rukomet je sport brzine, tranzicije, intervalnog opterećenja i eksplozivnosti. Momčadi koje žele biti konkurentne moraju imati: vrhunsku kondicijsku pripremu, brze vanjske igrače, eksplozivne centre, agresivnu i pokretnu obranu, vratara u ritmu brze igre koji zna bacati kontre, kontinuirani rad na sprintu, agilnosti i promjeni pravca kretanja. Nekad si mogao imati jedno brzo krilo poput Ćavara ili Džombe, jednog šutera iz mrtvog kuta poput Smajlagića, vrhunskog pivota poput Vorija ili Sulića i na tome graditi igru. Danas to više nije dovoljno. Danas mora biti brza cijela momčad. Čak i pivot. A mi? Nemamo srednjeg vanjskog koji kontinuirano razigrava pivote. Ne koristimo dovoljno brzi centar. Spori smo u obrani. Vratari su izvan forme.