O utakmicama protiv Radničkog iz Niša i mostarskog Veleža, umjesto uobičajena dva, pišem samo jedno štivo. Razlog zašto neću svakoj od tih utakmica posvetiti po jedno prisjećanje nije taj što smo obje utakmice izgubili, kako bi neki zlobnici mogli primijetiti, ni taj što se naknadno ispostavilo da nisu uopće bile važne, a što je nesporna činjenica, već zato što su obje te utakmice bile dio jednog, veoma dugačkog putovanja.
Dva susreta, jedno putovanje
Putovanja tijekom kojega se mnogo toga dogodilo jer se iz Niša nismo vraćali u Zagreb, već smo napravili međustanicu u Sarajevu, prespavali u hotelu Europa pa produžili dalje za Mostar, gdje smo odigrali utakmicu protiv Veleža.
Bio sam uvjeren da ćemo tijekom tog putovanja i matematički postati prvaci države, ali mislio sam da će to biti zbog naših pobjeda jer sam od igrača i dalje zahtijevao da daju sve od sebe, idu do kraja, bez ustupaka i kalkulacija. Na Čairu ispod Bijelog brijega, međutim, Radnički je ipak bio motiviraniji. Željeli su biti prvi koji će zaustaviti Dinamov pobjednički niz, pri tome još pred svojom publikom i uz TV prijenos, a u čemu naposljetku i uspijevaju. Moji sinovi znali su da im je jedan bod iz preostale tri utakmice sasvim dovoljan, a i to samo ako Zvezda sve svoje utakmice pobijedi s velikom gol-razlikom, pa je i ona borbenost na koju sam se od njih bio navikao ovaj put izostala.
Utakmicu smo izgubili s velikih 3-0, a ja sam bio toliko ljut da sam svoje sinove optuživao i za neprofesionalizam. Jednog od njih, koji se u tom trenutku pokazao možda i najrazmaženijim, umalo sam izbacio iz momčadskog autobusa nasred autoceste.
Međutim, vijest koja nas je stigla na cesti Niš – Beograd, pokraj mjesta Velika Plana, znatno mi je popravila raspoloženje.
Zvezda je poražena u Osijeku, a to – evo sav sam se naježio dok se toga prisjećam – znači da je Dinamo, napokon, prvak Jugoslavije!
Nakon dvadeset i četiri godine, sada je to, evo, postalo i službeno! Osijekov igrač Luka Dilber, neću to ime nikada zaboraviti, postigao je dva pogotka Zvezdi i naše slavlje napokon je moglo započeti… Svi su odmah počeli skakati jedni po drugima, smijati se, plakati, otvorio se i bife, a autobus se zaustavio na prvom parkiralištu i, umjesto samo jednog igrača, onoga kojeg sam namjeravao izbaciti, sada iz autobusa izlazimo svi. Slavlje je bilo takvo da su ostali sudionici u prometu, koji su prolazili u svojim autima pokraj nas, zasigurno mislili da smo sasvim poludjeli. A, bili su, mogu to reći nakon ovoliko godina, sasvim u pravu… Bili smo, naime, ludi od sreće!
Odmah smo se i uslikali Milčecovim fotoaparatom da ovjekovječimo taj trenutak, a vesela i razdragana lica mojih sinova na toj fotografiji, koju već 40 godina čuvam na noćnom ormariću kraj kreveta, i dalje svjedoče o tome koliko nam je svima to značilo.
Poraz od Radničkog odmah je zaboravljen, a ja sam slutio da bismo se slično mogli provesti i u Mostaru. Stizali smo, naime, u najboljem raspoloženju u Sarajevo, a ja sam svojim igračima dao slobodnu večer. Kada sam vidio kako su nas dočekali u hotelu Europa, s tortom na četiri kata oko koje je bio omotan šal od bijele čokolade, odlučio sam se i ja malo opustiti te u miru obići Sarajevo, uz koje me vežu isključivo lijepe uspomene. Detalje te večeri, unatoč interesu koji za takve intimne stvari ne može biti nikakav drukčiji nego golem, ipak ću zadržati samo za sebe…
Utakmice protiv Veleža, da vam budem iskren, ne sjećam se baš najbolje. Znam da smo izgubili i da sam cijelo vrijeme razmišljao o povratku u Zagreb, gdje sam bio siguran da će nam pripremiti veličanstven doček. Mislim da se ni razmišljanja mojih sinova nisu previše razlikovala od mojih.
Sjećam se samo da je na tribinama među 20-ak tisuća gledatelja bilo i mnoštvo naših navijača s plavim zastavama, kapama i ostalim rekvizitima. Prije početka susreta naši sportski suparnici uručili su nam i prigodan dar za osvajanje prvenstva, neku tapiseriju s Veležovim amblemom, a to prijateljsko raspoloženje trajalo je sve dok nam Dušan Bajević, Princ s Neretve, glavom nije zakucao loptu u mrežu. Nakon toga valjda smo pokušavali poravnati rezultat, ali umor od svih dosadašnjih utakmica, ali i sarajevskog provoda, bio je jasno vidljiv na mojim igračima.
Taj negativan rezultat, ne moram to ni spominjati, nikako nije utjecao na naše dobro raspoloženje. Cijeli put nazad u Zagreb, a gdje su naši navijači očekivali da naš pobjednički autobus napokon stigne, kasni, naime, već 24 godine, pjevalo se i veselilo. Cico je ozarenog lica pjevao "Fala" i "Suzu za zagorske brege", a nitko nije ostao ravnodušan ni kada je iz Mlinkina i Zekina grla postao sve jači zvon, da je, eto, Dinamo pravi – pravi šampion…
"Plavi! Plavi!", orilo se euforično sve do Zagreba.
Kada smo napokon stigli, okružen našim navijačima i novinarima izjavio sam nešto u što sam zbilja vjerovao – da je ovaj naslov prvaka Jugoslavije kompenzacija hrvatskom narodu za sve ono u čemu je bio zapostavljen! Novinar Sportskih novosti Ivan Topić, a kojega do sada nisam spominjao u ovim svojim prisjećanjima, ali ne zato što on to nije bio zaslužio, već baš zato što je zaslužio da ga se spomene na kraju – kada smo osigurali pehar – znao je da glavni urednik novina nikada neće dopustiti da se odštampa takva izjava. Pričekao je stoga moj dragi Ivo, koji me vjerno pratio još od prvog dana, da se redakcija isprazni pa da on bez tih strogih cenzora narodu može dati ono što je zaslužio i što već dugo želi pročitati.
Prijetili su mi zatvorom
Bio sam mu na tome iznimno zahvalan, ali mojoj opuštenosti i veselju, moram priznati, tu je došao kraj. Nakon toga se, naime, pojačava pritisak na mene, a vlasti traže da napustim Dinamo ili ću, kako su mi otvoreno prijetili, završiti u zatvoru. Jedan dan, nedugo nakon što smo bodovno osigurali naslov prvaka, pozivaju me u prostorije zagrebačkog komiteta s obrazloženjem da protiv mene imaju – "argument".
Znam da ništa nisam napravio jer sam pazio, ali kažu mi da sam dolijao. Šajber i još jedan pokažu mi sliku nekog momka u ustaškoj uniformi koji je frapantno sličan meni. Gledam sliku, znam da nisam ja, ali on, jebiga, tako izgleda. Okrenem sliku, kad na poleđini piše neki datum i – pazite, molim vas, ovo – godina 1943.
"Pa, ljudi moji, što je vama?" kažem im. "Ja sam 1943. imao osam godina."
Toliko su, eto, bili opijeni tom željom da me eliminiraju. Nisu se potrudili ni izračunati…
Za razliku od službenih vlasti, na svu sreću, naši navijači, ali i općenito nogometna javnost u cijeloj Jugoslaviji, svatko iz svojih razloga, sa simpatijama su gledali na Dinamov uspjeh. Lijepo smo igrali, plijeni smo pažnju svojim napadačkim stilom igre, a nikada nismo pristajali ni sudjelovati u bilo kakvim stvarima koje bi eventualno povrijedile sport. Kao takvi smo, jasno, bili iznimka u Jugoslovenskoj nogometnoj ligi, a publika je to prepoznala te iz kola u kolo srdačno pozdravljala.
To što se posljednja utakmica sezone protiv Budućnosti igra na domaćem terenu, a gdje ćemo pred našim navijačima podići pobjednički pehar, najbolja je moguća nagrada za njihov nevjerojatan angažman bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Bili smo pedeset tisuća tijela, vjerujte svome Ćiri kada vam to kaže, a jedna duša…
>> Ante Čačić novi trener Dinama:
Ne čitam pamflete te vrste (hvalite me usta moja), ali ne znam je li do sada spomenuo svoju vječitu želju da bude trener Crvene Zvezde...