– Najviše me boli što unatoč svim dosadašnjim rezultatima nikada nisam dobila ni jedno priznanje od Grada Vukovara ili županije gdje sam rođena. Ne tražim nikakav novac nego samo malo pozornosti jer ipak gdje god igram uvijek se navodi Vukovar i Hrvatska – rekla je to za Večernji list Sandra Paović nakon povratka s Olimpijskih igara u Pekingu, djevojka teško ozlijeđena u prometnoj nesreći u Francuskoj.
Kobni petak
Da apsurd bude još i veći, ta mlada stolnotenisačica tešku je nesreću, u kojoj su joj napukli vratni kralješci, doživjela u petak, upravo u vrijeme podjele nagrada najboljim sportašima Vukovara. Njezina imena među dobitnicima opet nije bilo, unatoč zavidnoj 21 godišnjoj karijeri igranja stolnoga tenisa, naime, 25-godišnja Sandra reket je i lopticu uzela u ruke s četiri godine, i od tada ne prestaje igrati.
Sandra prolazi meč života - bori se da stane na noge
– Pravilnik Zajednice sportskih udruga precizira da priznanje može dobiti samo igračica koja tijekom godine nastupa za klub s područja grada. Nažalost, Sandra nikada nije igrala za neki vukovarski klub – kaže predsjednik ZSU-a Ivan Polher.
No sad je najvažniji Sandrin oporavak. Njezin otac otišao je u Zagreb gdje po hitnom postupku treba dobiti novu putovnicu kako bi već danas otputovao u francuski Rouen svojoj ozlijeđenoj kćeri.
Prema informacijama iz Francuske, Sandra je jučer trebala biti još jednom operirana, za što su angažirani najbolji neurokirurzi. Djevojka ne osjeća noge, a i ruke teže pokreće nakon prometne u kojoj su joj napukli svi vratni kralješci.
– Nadamo se da to nije ništa podsvjesno i da će sve biti dobro. Samo da mi opet stane na svoje noge. Tenis više nije bitan – kaže Mišo.
U teškim trenucima obitelji Paović, koja čeka rezultate još jedne neurokirurške operacije koja bi Sandri trebala pomoći da prohoda (jer zasad ne osjeća noge), tata Mišo pokazujući mnoštvo pehara i osvojenih medalja nije mogao šutiti o “ne brizi Grada”.
– Znam koliko bi takvo što značilo Sandri, no dosad se nitko nije sjetio njenih uspjeha. Prije odlaska na Olimpijadu u Peking, gdje je bila jedina sportašica iz Podunavlja, dopis sa svim njenim rezultatima poslao sam u Grad i Županiju razmišljajući da će se možda netko sjetiti i Sandre. Bezuspješno – kaže tata Mišo, prisjećajući se početaka Sandrine karijere, neuvjetnih treninga u hladnim dvoranama, bez sparing partnera, novca i opreme.
Loptica i reket
– Možda je zbog toga Sandra takav borac, i nikad se ne predaje – smatra Mišo uzdajući se u kćerinu hrabrost.
Koliko Sandra voli stolni tenis, ispričala nam je njezina majka Marija:
– Kad je bila bolesna i imala visoku temperaturu najbolji su joj lijek bili loptica i reket.
