Samo mladići mogu prekinuti ovu muku hrvatske košarke

Nisam neko zvučno ime kao Rađa ili Kukoč, ali u moje vrijeme nisam ni bio tako loš. Oni koji su pratili košarku, znat će tko sam. Povodom ove sramote koju su nam priredili naši košarkaši apsolutno se slažem sa Dinom.. Nije ta destrukcija od jučer, traje to već 20-ak godina, od osamostaljenja Hrvatske, kada su se grabile pozicije i fotelje kako u politici, u firmama, tako i u sportskim savezima. Trebalo se uhljebiti naravno tamo gdje ima novaca. Tako su u hrvatski košarkaški savez kao i u druge gradske saveze došli neki ljudi (uhljebi), koji su u moje vrijeme eventualno mogli nositi vodu igračima za vrijeme time-out-a. Ne podcjenjujem te ljude (koji će se sami prepoznati), jer nositi vodu je isto častan posao, ali to je bio njihov realan domet. No kako to biva, divlji istjeraše pitome, ti isti su došli na neka značajna mjesta u savezu jer su bili poslušnici, i njihovim uhljebljenjima su bili zagarantirani glasovi onima koji su ih uhljebili. Nije tajna, koliko je bilo previranja, pučeva, glasovanja i nadglasavanja, nije tajna da je Danko Radić svojedobno napravio takvo umreženje i da je svaki pokušaj dobronamjernih košarkaških znalaca bio osujećen i stavljen na marginu. Ljubav……… U moje vrijeme, napravivši prve košarkaške korake i Industromontaži (poznati rasadnik izvrsnih igrača), imao sam sreću da treneri nisu bili samo treneri, bili su i pedagozi, znali su nam prenijeti i naučiti nas košarku, ali povrh svega usaditi nam ljubav prema njoj, i naučili nas sportskom inatu. Učili su nas da postanemo ispravni ljudi ali i sportski mangupi, i još nešto, možda najvažnije za košarku, to je to kolektivni sport. Trenirali smo i igrali, izgarali na terenu iz ljubavi prema tom sportu, a kada bi dobili tramvajski pokaz to je bilo slavlje. Nešto kasnije dobivali smo i neke stipendije (koje su u usporedbi sa današnjim primanjima košarkaša bile zaista mizerne), ali nama dostatne. Neću biti licemjer, dobro nam je došao taj novac ali i da ga nije bilo igrali bi sa istim žarom, jer smo igrali radi ljubavi prema košarci, radi prestiža, braneći boje kluba, a da ne govorim o časti igrati za reprezentaciju. Bila je to romantika između nas i tog sporta. Naravno bilo je i puno lakše, jer mi smo imali svoje idole, Jordane u likovima, Kreše Ćosića, Nikole Plećaša, Gjergje, Šolmana, Jerkova, Praje, Kiće, Moke, Kinđže, Skansija, Varajića, Jelovca, Knege, Simonovića, Radovanovića, Skročea, Vilfana i da ne nabrajam više, imali smo na desetke idola od kojih smo upijali svaki pokret i svaku fintu. Da…. bilo je puno lakše raditi sa nama jer su nas stariji igrači odgajali, naučili nas što je to hijerarhija, poštovanje, odnos prema kolektivu, ekipi, suigračima, bili smo kao spužve, upijali smo taj dril i odgoj. Dobro Dino Rađa govori (a njegova generacija je zadnja koja je imala takav odgoj), morali su nam braniti haklove, jer smo bili u stanju čitav dan provesti na terenu, iz ljubavi Pitam se, danas….jedan kadet, junior, sa kojom se zvijezdom može poistovjetiti, željeti postati kao ON, upijati pokrete, driblinge, finte. Nula, nema, tragedija. Nepojmljivo mi je danas gledati seniore, reprezentativce koji igraju u velikim klubovima, da ne zagrađuju poslije šuta, da ne prepoznaju zonski presing (kao protiv Grčke, 3 min. prije kraja), pa bacaju loptu protivniku u ruke, a to su osnove košarke, to se uči u školama košarke u uzrastu kadeta do iznemoglosti tako da postane automatizam. Naravno nije Peras kriv za ovu sramotu, možda je mogao drugačije posložiti ekipu, ali naučiti igrače osnovama košarke, usaditi im ljubav prema košarci, naučiti ih da je košarka kolektivni sport te da 12 dobrih individualaca ako ne dišu zajedno ne čine dobru, homogenu ekipu…… to su ih trebali odavno naučiti neki drugi kada su bili puno mlađi. Nekada davno su govorili bez uvrede ostalim sportašima, da su odbojka i košarka akademski sportovi, čini mi se da ta izreka danas apsolutno ne vrijedi. Profesionalizam…… Mislim da je profesionalizam na neki način ubio tu ljubav prema sportu. Oni danas igraju, na prvom mjestu radi novaca, osobnog prosperiteta, ekonomske budućnosti poslije sportske karijere. Ali ako si profesionalac onda moraš dati maximum, bez obzira koji grb nosiš na prsima, jer pitam se koji bi klub želio angažirati Tomića a da igra tako kao što igra za repku. Da li je njemu i inima (čast pojedincima), samo novac pred očima kao motivacija za dobru igru. Izdvojio sam Tomića jer je on frapantni primjer različite igre za klub i reprezentaciju. Gdje su nestali ponos, čast, ljubav prema domovini, sportski inat? Zar u ovim novim postavkama koje je donio profesionalizam, moramo imati u ekipama psihologe, psihijatre koji će znati motivirati naše zvijezde i zvjezdice te ih naučiti kakav bi odnos trebao biti prema reprezentaciji, grbu na grudima, i suigračima. Kao što rekoh na početku, odavno to kod nas ne funkcionira, radikalno treba ukloniti sve uhljebe iz svih saveza (naravno one koji su nesposobni, one kojima puca k….c za napredak hrvatske košarke ali im je bitno da plaća na kraju mjeseca sjedne na račun), posvetiti se najmanjim uzrastima i iz temelja izgraditi nove generacije, naravno sa stručnim trenerima. Zamoliti novinare (košarkaške stručnjake), da ne napuhavaju i ne uzdižu do neba, nove talente, kao i managere, da puste te klince da stasaju, da se izgrade kao ljudi i sportaši pa neka ih potom stave na svjetsko i europsko tržište. Bilo je i svijetlih primjera u ovih zadnjih 20-ak godina, Krešimir Žganec je radio dobar posao sa svojom školom košarke, Cedevita je sa ulica pokupila masu klinaca i dobro rade, ali mora se donijeti Master plan na nacionalnom nivou, što, kako i gdje želimo da nam košarka bude u slijedećih 20 godina. Neosporno je da smo sportska nacija, da imamo znanje, da imamo vrhunske stručnjake koji su bili distancirani, maknuti, radi sitnih i krupnih interesa pojedinaca koji su od saveza napravili osobnu firmu, te zaposlili podobne, poslušne a nestručne. Nije lako krenuti iz početka, pogotovo u doba recesije, u državi koja je u previranju, ogrezloj u lopovluku, nepotizmu, podijeljenoj na lijeve i desne, ali po meni je bolje krenuti iz početka nego živjeti na iluzijama koje su nam se razbile o glavu na utakmici protiv Češke. Pozdrav svim zaljubljenicima košarke

stvarajte i negujte svoje košarkaše a ne da dovodite izlizane amere. tudja ruka svrab ne počeša, pa tako ni naturalizovani amer ili bilo ko drugi neće biti veći patriota od domaćeg sportiste. pozdrav iz srbije.

Nemojte filozofirati niti u košarci ,niti u nogometu ,niti u rukometu ,niti u odbojci!....postoje natjecanja a na tim ntjecanjima postoje dobri ,bolji i najbolji!......gotova priča!...kakva panika ,kakve suze ,kakve optužbe ?....tu smo gdje jesmo!!!!...svaka daljnja suvišna!

Dok god će se od golobradih klinaca praviti zvijezde, uglavnom nezasluženo bez obzira na talent, boljitka neće biti.

Ne zavaravajmo se tu smo di jesmo u svim sportovima ,a novinari sve nabrijavaju do besvijesti.Ako želimo više i bolje treba sustavno raditi a ne očekivati rezultat sam od sebe i mijenjati trenere ko na traci ,pa ko smo to mi da očekujemo pobjedu protiv Čeha ili Norvežana s prstom u uhu,ljudi pa danas se sport igra svugdje svi znaju igrati a ne samo mi ,i više respekta prema protivniku!!!

Gledajte, mi u repku zovemo crnce? Halo? Kažete treba raditi s mladima? Pa kako kad jedan Lovro Mazalin, velika nada, vegetira na klupi Cedevite a Cedevita kupuje crnca za pleya svake godine. Pa pitam ja vas kad da mali progira i kako ?!?! To je to stvaranje igrača - to je uništavanje igrača a ne stvaranje !

Jel Jozak bira novog izbornika?

Aloo komšije!!-čemu toliko filozofiranje i debate gde je problem?..vaš problem je tako jednostavan a tako dalek..Vi nemate stručan kadar,dakle nemate treenere i u tome je poenta.Nemate jednog Đorđevića,jednog Obradovića..Ivkovića i da ne nabrajam više dosta ih još ima.Angažujte jednog Srbina pa vam se možda i usreći..pozdrav iz Srbije zemlje košarke

ajd ostavi cedevitu kao primjer kako treba. tedeschi u cedevitu pumpa sasvim solidan novac, a glavninu igre nose pravi plaćenici, a ne 'domaći klinci'. sad bi se kao trebali okrenuti domaćim klincima? pa kojima? onima koji su osvajali medalje? lijepo.epo. al svaki od nas koji malo prati sport jako dobro zna da se od juniora do seniora igrač promijeni, u većini slučajeva na lošije, i nikad ne ostvari vrh kojeg su mu predviđali. jako puno mladih zvjezdica je zasjalo samo jednom i nikad više. da bi imali dobru reprezentaciju u bilo čemu, treba imati stabilan sustav, dovoljne financije, i raditi. bajke o nekakvim talentima dinarskog tipa, kojih nema nigdje na svijetu, to pričajte nekome iz albanije, mauritanije... izgubila se ama baš svaka generacija, a ne samo ona 1990. nama u rh je jako teško sebi priznati da nismo sila u košarci, da su drugi daleko bolji. pa što nam trebaju bajke o talentima?! imali sierra leone neku korist od dijamanata, koji su kao rasipani po zemlji? nema, samo krv i tugu, sukobe, razaranja. tako i mi. najbolji igrač, najbolji centar, najbolji šuter.. pa gdje su bili na ovom prvenstvu, gdje prije? što nam znači 8 utakmica pripremnih u nizu bez poraza? pa protiv koga smo igrali? aha, litva, koja se tek dizala, i uvježbavala, ona je kao mjerilo naše snage? česi su nam pokazali gdje nam je mjesto. pazite, vodili su sa 30 koševa razlike. ne, nije to loš dan naših, umor ( i drugi su igrali isto tolko utakmica). to je samo nekvaliteta naših. zamislite da smo mi danas ti koji će se suprotstaviti srbima. ne 30, nego barem 66 koša razlike bi bilo u ovakvom stanju. prestanite se zamarati nevažnim stvarima. u košarci odavno nismo neka sila, a niti ćemo tako brzo biti. ili možda imamo kompleks mađarske lake konjice iz 60-ih? 50 godina nikako da slože ekipu koja bi napravila neki rezultat. mi smo krenuli tim putem.

19. (DEVETNAESTI) ČLANAK TUGOVANKE NAKON ISPADANJA. E, sad ću da prebrojim članke koji su pratili pripreme i one u kojima su već kačali medalje oko vrata. Bilo je i usporedbi sa Španjolskom... Mi i Španjolska jedini bez poraza...