Nakon dvije utakmice u kojima je izgarao, u kojima se nije gasio i borio kao lav Dado Pršo sinoć je odigrao jednu od lošijih utakmica otkako nosi kockastu majicu. Ništa mu nije polazilo od noge, imao je i jednu pravu priliku, sjajnu, no jednostavno igrač s brojem devet sinoć nije bio pravi.
Bio je to Stipe Pletikosa. Čovjek koji je na turniru branio sjajno ostao je sam. Dadu Pršu poznajem odlično, to je nogometaš koji je uvijek davao sve od sebe, njegov se nogomet zove nogomet do posljednjeg daha. Takav je bio uvijek, takav je bio i sinoć kada to nije bila njegova večer.
Upoznao sam ga kao čovjeka od riječi, kao osobu koja nikada nije bježala od mikrofona, od odgovornosti, kojoj je riječ uvijek bila svetinja. No sinoć je Dado Pršo spustio glavu, šetao se "mixed" zonom, zaustavio se na jednu sekundu. U očima su mu bile suze, bio je i bijes, i nevjerojatna tuga. Potapšao me po ramenu i izustio: - Javit ću se, ne mogu sad govoriti!
Kao i svi novinari, ostao sam zatečen, jednostavno nije u Pršinoj prirodi da pobjegne od mikrofona, od vlastite odgovornosti. No jučer je bio shrvan, i bio je to potez čovjeka koji je mnogo, strašno mnogo izgubio. Kao malo dijete veselio se tom natjecanju, bilo je to prvo svjetsko prvenstvo u njegovoj karijeri, bio je tako sretan, zanesen, sanjao je velik san.
Nažalost, samo deset dana stanovao je u Njrmačkoj. Borio se kao lav, no nije išlo. Ni reprezentaciji, ni njemu. Znam da u glavi čuva odluku, odluku koju je jednom otkrio, ali o njoj nije želio govoriti dok SP traje. Dado Pršo, koji je u protekle tri godine, od 31. ožujka 2003., strašno mnogo dao reprezentaciji i doživio dva razočaranja, u Portugalu i Njemačkoj, najvjerojatnije će završiti reprezentativnu karijeru. Godine su tu, koljeno sve teže podnosi napore. A i sadašnje shrvano stanje sugerira da je priči došao kraj.
