Gost Večernjakova olimpijskog podcasta bio je Ivica Kostelić, jedan od nominiranih sportaša za najvećeg olimpijca otkako je hrvatske neovisnosti. Ivica je četverostruki osvajač olimpijskog srebra na trima Igrama, što zacijelo govori i o njegovoj dugogodišnjoj prisutnosti u samom svjetskom vrhu alpskog skijanja. U olimpijsku priču ovog spartanca zakoračili smo s pitanje o tome kada je kao dijete sportaš počeo sanjariti o Olimpijskim igrama?
>> Pogledajte razgovor s Ivicom Kostelićem
– Već s 10-11 godina saznao sam da Olimpijske igre imaju iznimno značenje u svijetu sporta. Janici i meni o tome je govorio otac koji je govorio da imena olimpijskih pobjednika ostaju zapisana zauvijek.
Jake motivacijske poruke
U to ime Ivica je na svom kalendaru definirao svoj cilj s natpisom "osvojit ću olimpijsku medalju".
– Ja sam svaki mjesec crtao tablicu u koju sam zapisivao treninge. Ovo za medalju pisalo je ispod tablice, a iznad je pisalo "ja sam najveći autoritet nad samim sobom, ja osobno stvaram samog sebe" jer moraš kontrolirati svoje emocije ako ne želiš da one kontroliraju tebe. To su bile moje motivacijske poruke i ja sam te tablice dugo vodio.
Prve Olimpijske igre koje su mu se ukazale kao mogućnost (Nagano, 1998.) morao je propustiti.
– Trebali smo ići Janica i ja zajedno, no onda mi se, samo tjedan dana prije puta, u Cortini dogodila ozljeda. Bila je to moja prva teška ozljeda.
Da peh po Kosteliće bude veći, ozlijedio se i otac i trener Ante.
– On je doživio težak pad u Tignesu, dok je abručao stazu za spust. Kaže da je zaspao od umora, a on je u to vrijeme i uređivao naše skije. Bio nam je i vozač i serviser i trener. Potkoljenica mu se raspala na više dijelova pa smo obojica pratili Janičine nastupe iz bolničkog kreveta.
Kako je Ivica prihvatio tu prvu, pokazat će se jednu od mnogih, ozljedu?
– U to vrijeme, krajem 90-ih, naša saznanja o ozljedi prednjeg križnog ligamenta bila su ograničena. Štoviše, znali smo natjecatelje koji se nisu vratili skijanju ili su bili trajno oštećeni i više nisu postizali vrhunske rezultate. I zato je ta ozljeda tada donijela veliku neizvjesnost.
A svu tu nelagodu pomogao je ublažiti švicarski Hrvat Ivan Težak.
– S obzirom na to da mi u to vrijeme baš i nismo imali novca da platimo operaciju u Baselu, a njega nikad u životu nismo vidjeli, iznenadilo nas je kada nam je rekao da će on jamčiti svojim novcem dok mi ne skupimo za operaciju. Kod njega je bilo valjda 30-ak hrvatskih sportaša, mnogi su i spavali kod njega kao Janica i ja i ispostavilo se da je to najveći dobri Samaritanac kojeg sam upoznao u životu.
Otkud takva motivacija za sve te povratka, a Ivica je imao 14 operacija?
– Više je tu faktora. Ja sam jako volio što sam radio. Ako ti je nešto strast, ako to iskreno voliš, motivacija nikad ne presahne. To je kao izvor koji daje vodu. Dakako, ima tu i inata, vjere u samog sebe. Skijanje je u to vrijeme bio moj život.
Ni sa svojim drugim Olimpijskim igrama nije imao sreće, ovaj put na stazi. Naime, nakon sjajnog devetog mjesta u veleslalomu, na pragu osvajanja slalomskog odličja, "zahaklao" je kolac pet vrata prije isteka staze.
– To me dosta pogodilo. Ti sebi zadaš olimpijsku medalju kao cilj, nađeš se pred ostvarenjem tog cilja i onda se osjećaš kao da si propustio vlak. I razmišljaš hoćeš li ikad više imati priliku osvojiti medalju.
Srećom, skijaška natjecanja na tim Igrama "privatizirala" je njegova sestra Janica osvojivši tri zlata i srebro.
– Tko god je bio tamo, mogao je osjetiti da se događa nešto posebno, da se piše povijest sporta. Nažalost, ja zbog svog programa nisam niti jednu utrku odgledao uživo, kao navijač, a za prvo zlato mama i ja smo saznali po slijetanju u Salt Lake City pa smo se žurili da stignemo na proglašenje.
Po povratku u Zagreb, uslijedio je spektakularan doček, 150 tisuća ljudi na središnjem trgu.
– Taj doček je bio dosta nestvaran i ja ne vjerujem da je bilo samo 150 tisuća ljudi. Mi nismo znali da ćemo imati takav doček i to je premašilo sva naša očekivanja. Kada smo dolazili na Trg, ljudi su bacali latice cvijeća koje su padale po nama i ja sam se pitao sanjam li. Pa tako su izgledali trijumfalni dočeci rimskih imperatora pri povratku iz ratova.
Četiri godine poslije uslijedit će još emotivniji trenutak za Janicu i Ivicu, zagrljaj i zajedničke suze nakon što je Ivica osvojio prvu od svoje četiri olimpijske medalje.
– To u Torinu bio je najemotivniji trenutak u mojoj karijeri. Teško mi je to usporediti s bilo čim drugim.
Janica je tada rekla da joj je bratovo kombinacijsko srebro značilo više od njezina zlata.
– Ona je jako željela da ja osvojim ono što sam žarko želio. Uostalom, mi smo bili veći dio karijere zajedno, bili smo i cimeri, i ona je jako dobro znala koliko mi to znači i koliko sam si to želio.
A njegova velika želja bila je pogonsko gorivo i 2010. u Vancouveru gdje je Ivica osvojio dva srebra. Pored kombinacijskog i ono slalomsko.
– Samo dva i pol mjeseca prije imao sam napuknuće meniskusa i operativni zahvat, što je poremetilo moje pripreme u vrijeme kada sam bio u svom zenitu.
U Vancouveru je Ivica od slalomskog zlata bio udaljen 16 stotinki, a od kombinacijskog 33 stotinke. Sveukupno gledano, u prigodi osvajanja četiriju srebrnih medalja Kostelić je ukupno zaostao samo 126 stotinki. Kako skijaši podnose to da ih treptaj oka dijeli od zlata ili od postolja?
– Kada u žaru borbe uđeš u cilj, ako vidiš da si drugi kažeš sebi "ah, trebao sam još negdje malo pojačati", no s odmakom od nekoliko minuta skužiš da si osvojio olimpijsku medalju.
Olimpijske medalje uvijek su bili ideal Kostelićevih.
– Nije loše biti fiksiran na takve stvari i na tim mjestima jer ti zbog tih okolnosti izvlačiš više nego drugdje. Recimo, Janičina nezaboravna vožnja bez štapa i rukavice nigdje se ne bi dogodila nego u Zagrebu.
Velika želja je dvosjekli mač
No tu se pojavljuje i opasnost od sagorijevanja u želji.
– Da, moguće je da ti to i malo smeta. To je dvosjekli mač, ta posebna motivacija. Recimo, dođeš na Sljeme i svake godine si blizu pobjede, ali nikad ne pobijediš. Dođeš na Olimpijske igre, silno želiš olimpijsko zlato, ali nikad ne pobijediš.
I tako Ivica nije pobijedio ni u Sočiju 2014. kada je kombinacijsko zlato osvojio švicarski skijaš iz drugog plana Sandro Villeta. A on je od Ivice brži bio 34 stotinke u čemu ima i simbolike jer je Ivica tada imao 34 godine. Je li ga kopkalo to zašto je taj Viletta baš taj dan morao imati najbolji dan u životu.
– To je više kopkalo druge nego mene. Na Olimpijskim igrama često se događa da pobjeđuju autsajderi, netko tko taj dan ima posebnu inspiraciju. Olimpijske igre nisu sustav natjecanja pa se događa da onaj koji do tada nije nikad bio na postolju zasja baš u tom trenutku. Meni je bilo žao što nisam osvojio zlato, no ta je medalja za mene bila blagoslov jer sam znao da mi je to bila posljednja prilika za odličje budući da je moje koljeno bilo sve lošije.
Ivice, nemoj pretjerivati. Znam da voliš velike brojke ali na trgu bana Jelačića koji ima cca 10000 m kvadratnih kada je prazan, bez bine i kioska, stane maksimalno 70000 ljudi (7 na m2)