Stigao sam do dna velikog Samsonite kovčega, posljednje majice sugeriraju da još jedan SP odlazi u povijest, a pamtit ćemo ga po Zidaneu, Podolskom, Rooneyu, ugaslim brazilskim zvijezdama, ali i po kataklizmi kockastih. Zlatko Kranjčar još nije sjeo pred porotu, a sudac (Vlatko Marković) još drži predmet zaključan u sefu, kao da ne želi do kraja priznati što je u Njemačkoj vidio i doživio.
Tog 4. srpnja 2006. bio sam u Dortmundu, gradu koji je oduvijek ludovao za nogometom. Gledao sam raspojasane Njemice kako su skinule grudnjake i grudi obojile u boje svoje zastave i "natopljene" Nijemce kako s fanatizmom znanim iz nekih drugih vremena kreću prema svom cilju. A almanah već pomalo žuti, evocira na 4. srpnja 1998. godine i Lyon. Da, i ondje su bili Nijemci, no te prekrasne večeri Ladić je sve obranio, a svi ostali igrali su fantastično, za jednu od najvećih hrvatskih pobjeda (3:0), za potvrdu da brončani, a za nas zlatni, nogometaši pišu nešto tako veliko i nestvarno, nešto što ćemo arhivirati u srca za sva vremena.
I dok sada čekam finale u Berlinu, zagrljaj u Središću, juhicu na Srednjacima te vijesti iz Rusanove 13, po glavi mi se mota spoznaja da se kontinuitetu Hrvatske na velikim turnirima približio kraj. Dio generacije polako se gasi zbog godina i ozljeda, nasljednici koji dolaze samo su slaba kopija današnjih snaga, a svjetlosne godine su daleko od vatrenih. Mlada reprezentacija, pa onda i ona do 19 i do 17 godina teško i nikako da stignu do završnih turnira najboljih, klubovi nam više ne mogu pobijediti niti Ciprane, i sve zajedno podsjeća na Mađarsku. Imali su i oni jednom laku konjicu, tata se sjeća Puskasa, Kocsisa, Hiderkutija...
Kaže da nitko nije igrao kao Mađari, no bilo je to prije 55 godina. Nakon toga su se ugasili i više se nikad nisu vratili. Jer nisu dovoljno ulagali u nogomet, jer su prestali kvalitetno raditi s djecom. A sve se to danas događa nama. Nemamo novca, nemamo infrastrukturu, nemamo kvalitetne trenere za rad s djecom, svi pričamo, a nitko ništa ne poduzima. I zato s pravom strahujemo da će vatreni biti naša laka konjica.
