”Selam alejkum” ili “Mir s vama”, pozdravio je prije nekoliko dana tadžikistanske novinare na press-konferenciji u glavnom gradu Dušanbeu novi izbornik nogometne reprezentacije Tadžikistana, naš Đurđevčanin s prebivalištem u Njemačkoj Petar Šegrt (55).
U Dušanbeu, rekao nam je u telefonskom razgovoru, doživio je topao, srdačan doček, pa je i spomenuta presica protekla u naglašeno prijateljskom ozračju. Bilo je i smijeha, kada su Šegrtu lokalni novinari kazali da su mu na društvenim mrežama u Tadžikistanu dali nadimak – Einstein.
Svidjela mi se hrana
Albert Einstein bio je fizičar, a kakav je “hrvatski Einstein”, pitali su Šegrta. A
- Imao sam puno nadimaka kao trener, zvali su me Arhitekt. Nazivali su me i ocem igrača, u Afganistanu čovjekom nade, no prvi put čujem za nadimak Einstein. Ako se on navijačima Tadžikistana toliko sviđa, slobodno me zovite Einsteinom - odgovorio je Šegrt i nasmijao punu dvoranu novinara.
Jučer nam se javio iz svoga grada Ludwigsburga u Njemačkoj. Uzeo je nekoliko dana predaha prije nego što će se ponovo zaputiti u Tadžikistan.
- Tadžikistan je siromašna zemlja Srednje Azije, zemlja iznimnih prirodnih ljepota i prvoklasne hrane. Njihova kuhinja slična je našoj. Ljudi su me na prvu osvojili, pa ću nastojati, kao što sam činio oduvijek, što više vremena provoditi tamo, naučiti njihov jezik. Rekao sam im da sam po mentalitetu Nijemac, jer u Njemačkoj živim dulje od pedeset godina, a po krvi i u duši Hrvat. Nadam se da će nam ta kombinacija donijeti uspjeh - priča nam Šegrt.
Recite iskreno, pati li vam privatni život zbog vašega nomadstva; Gruzija, Indonezija, Maldivi, Afganistan, Tadžikistan...?
- Priznajem, sa mnom nije lako živjeti, jer moj je život posvećen nogometu. Nisam oženjen, nemam djecu, zbog moga načina života često sam mijenjao partnerice. S jednom sam bio u vezi 14 godina, s njom sam i dalje prijatelj i baš smo se danas prisjetili jedne anegdote. Sjedim ja u sobi i na tri televizora gledam nogometne utakmice. Ona mi se obrati prijekorno: ‘Moj Hrvat, pa ti 95 posto misliš na nogomet, a samo pet posto na mene!’. A ja joj uzvratim: ‘Pa zar ti tih pet posto nije dovoljno?’. I sad vi recite, kako je ta veza mogla opstati? - nasmijao se Šegrt.
Najteže mu je, kaže, bilo održati vezu kada je 2008. godine bio izbornik reprezentacije Gruzije, u vrijeme ratnoga sukoba s Rusijom.
- Tada nisam želio napustiti Tbilisi, iako su me i moja djevojka i prijatelj Joachim Löw nagovarali da se vratim. Govorili su mi tada da dođem kući, da to nije moj rat, ali kakav bih ja bio izbornik kada bih u takvim trenucima napustio svoje ljude? Ja nisam izbornik radi novca, meni je taj posao puno više od toga. Tada sam držao govor u Tbilisiju pred 200 tisuća ljudi - prisjetio se Šegrt.
Upoznao sam Ronalda
U to vrijeme vodili ste gruzijsku momčad i u utakmici protiv Portugala i Cristiana Ronalda.
- Izbornik im je bio Scolari, a igrali su Ronaldo, Deco, Pepe, Carvalho, Simao... Bila je to prijateljska utakmica uoči Eura. Pobijedili su nas s 2:0, ali Ronaldo nam nije dao gol. Razgovarao sam tada s njim, učinio mi se kao vrlo drag, pristojan, jednostavan mladić - priča Šegrt.
Prvi ste hrvatski trener koji je došao na čelo reprezentacije Tadžikistana, a kao izbornik Afganistana bili ste izloženi i smrtnoj opasnosti.
- Preživio sam dva bombaška napada u Kabulu, ali ni to me nije pokolebalo. Želio sam biti uz taj napaćeni narod, zato su me i nazvali čovjekom nade. Bio sam i prvi izbornik koji je trenirao njihovu djecu, mlađe uzraste - podsjeća Šegrt na najdramatičnije dane svoje karijere.
Jednom zgodom trebao je voditi reprezentaciju Afganistana protiv Tadžikistana, ali nije putovao na utakmicu.
- Predsjednik nogometnog saveza tražio je od mene da na put u Dušanbe povedem igrača za kojega se znalo da je namještao utakmice. Odbio sam to, a zauzvrat su mi oduzeli putovnicu i sav novac. Bio sam ostao u Kabulu, bez ičega, bez ikoga svoga. Bili su to teški dani...
Tadžikistan je četvrta islamska zemlja u kojoj ste dobili posao. Očito uživate ugled u tom dijelu svijeta.
- Ja sam čovjek koji je prošao cijeli svijet, upoznao puno različitih kultura i uvijek sam se znao prilagoditi. Respektiram i poštujem svačije običaje, nastojim se zbližiti s pukom, svuda sam želio biti više od običnog izbornika, iako mi je nogomet glavna preokupacija. U svim zemljama učio sam tamošnje jezike i njima se služio. U Indoneziji i na Maldivima to je bilo lakše jer mi nisu zamjerali kad bih pogriješio u izgovoru ili odabiru riječi. U Afganistanu je bilo drukčije; tamo se nisam usudio govoriti njihovim jezikom jer oni neznanje jezika smatraju uvredom - istaknuo je Šegrt.
Dolazite li ikada u Hrvatsku, u rodni Đurđevac?
- Nastojim doći u Hrvatsku svake godine, u Split, Zagreb, u svoj Đurđevac. Tamo sam rođen i živio sam u Đurđevcu do četvrte godine, a ondje mi još živi strina Barica Šegrt, kao i najbolji prijatelj, košarkaški trener Đuro Tomerlin. Moja majka Katarina, kao i braća Ivica i Viktor te sestra Vesna također žive u Njemačkoj - rekao nam je Petar Šegrt.
Zanimljiv lik. Sretno dalje u karijeri