Počelo je 2007. u Melbourneu, nakon što su hrvatski vaterpolisti u prethodnih pet nastupa na svjetskim prvenstvima ostajali kratkih rukava. U Rimu 1994. i Montrealu 2005. čak smo igrali i produžetke u borbi za broncu, ali medalja je ostala samo sanak pusti. U Fukuoki 2001. bili smo osmi, a u Perthu 1998. i Barceloni 2003. ostali smo i bez četvrtfinala (zauzeli smo 9. mjesto).
No, kad smo 1. travnja (nije bila šala) u Australiji, pod Rudićevim vodstvom, napokon pozlatili naše napore da vaterpolskom svijetu dokažemo da smo među najboljima, niz se više nije prekinuo.
Naši su vaterpolisti osvajali medalje i na svim sljedećim prvenstvima: 2009. u Rimu bronca, 2011. u Šangaju opet bronca, 2013. u Barceloni također bronca, u Kazanju 2015. igrali smo finale (sa Srbijom), ali smo ga izgubili, a 2017. u Budimpešti opet smo bili najbolji na svijetu, ovaj put s Tuckom. A medalju, smo brončanu, osvojili i na posljednjem prvenstvu u korejskom Gwangjuu, tako da je iskovan blistav trofejni niz od čak sedam uzastopnih odličja. To nije pošlo za rukom nijednoj drugoj reprezentaciji.
Nizovi mađarskih i španjolskih vaterpolista imali su samo po četiri karike. I što poželjeti Tuckovim izabranicima, nego da tu seriju nastave i u Mađarskoj.
A ne postoji bogami ni reprezentacija koju toliko dugo vodi jedan neuspjesan selektor ka tucak!!!